ZAKASNIĆEŠ

 I dalje me hvata očaj pri pomisli

da sam najlakše odustajala od onih

koje sam mogla najviše voljeti.

Desi se da u jutro slabosti

zavrnem rukave
pa gole ruke zavlačim duboko
u tamu,
ponor u duši,
tražim, trgam uz bol i

iznosim na dan
komad po komad
sjećanja:
prvi kamičak-  tvoje tamne oči,
drugi kamičak - ugao tvojih usana u smiješku,
srebrna boja - srebro tvoje sijede kose,
zemzem voda - duboki glas
što me umiva.

(Sve ovo da bih
jutro bez ljudi
preživjela)

Takva je i dalje tvoja moć.

Pred moj put u Bosnu
u ruci ti velika čaša rubina od vina.
Između nas daska od stola:
japanski meni,
plodovi mora,
dopola prazna krigla od piva
I onda glas spikera koji
zadnji puta putnike doziva,

A ja, nasmijana,

glumeći nemar,

svaki puta kažem,
"zakasnićeš ako
ne požuriš".

NB, august 2015

MILLET