Rodila sam se na polovini stoljeća u kome su
ljudi napravili 2 svjetska rata.
Prvi, sa ogromnim brojem žrtava oko koga se
statističari ne slažu,
malo nam bilo!
Drugi 20 godina poslije,
milioni žrtava
- nastavilo!

Na dan moga rođenja, iako na izmaku ljeta,
pao je snijeg
i sve je bilo bijelo,
stizali UNRIni paketi sa žutim sirom ,
prekrajale se haljine dobivene od Crvenog krsta,
vjerovalo u bolje sutra koje pravimo svi zajedno.

Kada sam porasla
noge su mi stale u Principove stope
izlivene u betonu kraj Miljacke,
drugi rat sam voljela gledati u filmu "Kozara"
onda u "Most"u Hajrudina Krvavca.

Uvijek smo pobjeđivali,
ali stoljeće je završeno u krvi i tuzi

Usred uvezane Evrope
moj grad je proveo
trećinu zadnje dekade u blokadi,
promrzao i gladan
sahranjivao prerano mrtve;
ja ga gledala iz daljine
drhteći od straha i zime
da mi ne uzmu i ovo malo,
poslušno sam ostala bez domovine.

Princip je postao terorista i stope su nestale iz asfalta.

U stoljeću u kom sam rođena i rasla,
dobili smo struju na daljinu,
električne vodove, brze vozove,
filmove i vakcine
izumili gasne komore, progone,
probali atomsku i napalm bombe,
ultrasonične avione,
terore…
obišli mjesec, spustili sondu na Mars
pustili ženu da glasa,
usvojili Deklaraciju o pravima čovjeka
i nastavili da ukidamo čovječnost.

Mart 2016

Paulo Volmar Mattos Vilanova

Paulo Volmar Mattos Vilanova

Retour à l'accueil