napisao Predrag Finci,
tekst objavljen u knjizi Sentimentalni uvod u estetiku, Sarajevski zapisi, Bybook, Srajevo 2004.


"A što vi mislite?". Pitanje me presječe. Korektno sam pobrojao stajališta desetak estetičara, rekao što o tome misle Platon i Aristotel, a on me najednom upita što ja mislim. Godinama su me u školi svikavali da ponavljam napamet naučene formulacije, da bez ikakve dvojbe nabrajam datume, definicije, imena, a sada me najednom Focht pita što ja mislim. Prvi put mi posta jasno što znači odlučiti se na filozofiranje. Prošlo je već nekoliko mjeseci od kako smo se i lično upoznali. Čuo sam o njemu još mnogo prije no što mi je postao profesor na fakultetu. Spadao je u onu vrstu ljudi o kojima mnogi tvrde da "sve znaju", a u osnovi ih malo tko poznaje. Skloni da druge prosuđuju na osnovu njihove vanjštine, obično su o Fochtu govorili da je u ratu doživio užasne stvari, da je lijep, pametan, šteta što pije... Jedne večeri sam ga vidio u Klubu kulturnih radnika. Sjeo sam na kraj dugačkog stola i dugo oklijevao da bilo što kažem. Focht je jedva i obratio pažnju na moje prisustvo. Tumačio je Uci Koreniću "tajnu umjetnosti", jedinu tajnu koja je njega tada uistinu zanimala. Uco je bio umjetnik-praktičar i za teorijska stajališta nije mnogo mario. Kada ga Focht ponovo upita o tome ko može biti najbolji pisac, usudih se da Ucino pospano smješkanje dopunim svojim odgovorom. Rekoh da pisac ne bi trebalo ni da povlađuje, ni da se suprotstavlja dnevnim događajima, nego da sačuva stajalište promatrača. Focht me pogleda: "Ko ste sad vi?". "Ja sam vaš student". "Bo'ati, nikada vas ranije nisam primijetio. Doduše, samo glupost uvijek nađe načina da se istakne". Cijelu tu noć smo razgovarali. I godinama poslije.

Upoznao sam u Sarajevu mnogo akademskog svijeta. Mnogi od njih su bili majstori u tumačenju tuđih djela, žongleri citata, poneki vješti i u prometanju vlastitog stajališta, ali je Focht bio od rijetkih koji je govorio svojim glasom. Stvaralac u ruhu profesora. A i profesor je bio dobar. Jedini kome su na časove dolazili studenti sa svih odsjeka, amfiteatar pun cura koje su treptale očima i momaka koji su ga na pauzi oponašali; Mahmut nikako da rukom prođe kroz gustu kosu, pa bi mu se ćela zacrvenila od glancanja, a Galeb je Fochtova predavanja rimovao i to proglasio za svoj doprinos poeziji. Jedni su bili opčinjeni njegovom faustovskom pojavom, drugi poneseni elokvencijom ("Da li znam savršeno njemački? Pa ja ni svoj jezik ne znam u potpunosti"), treći intelektualnom hrabrošću ("Marxovo stajalište o umjetnosti svakako oduševljava naše partijske radnike, ali molim da ne podlegnete takvom iskušenju u ovom seminaru"), beskompromisnošću ("Svakako da je Johan Strauss divan, jer što prostaku može biti ljepše od kiča"), nekonvencionalnošću ("Naravno da treba čitati krimi-romane. Oni koji ih preziru za račun uzvišenih djela u osnovi strahuju da bi u kontaktu sa lošijim štivom mogli ponovo da se strmoglave u glupost iz koje su ponikli"). Poput mnogih vrsnih profesora, i Focht je bio strog ("Molim vas, kolega, evo vama sada pet. I nemojte doći u septembru, nego u oktobru kada pita Kasim"). Nije mijenjao stajalište sa svakim novim uvidom u literaturu, nije držao do filozofskih i inih moda, do javnosti i javnog mnijenja još i manje. Jednom su mu dodijelili neku nagradu, a on se - po običaju - ne pojavi. Neko zucnu da "Focht ne bi došao ni da je dobio Nobelovu nagradu". S pravom, jer je on imao svoj unutarnji, neprikosnoveni poredak vrijednosti. Ako je itko, onda je on živio u svom svijetu ("Onaj Vanja bi da mijenja svijet, a ne može ni sebe da promijeni. I još piše o Prirodi, a nije bio ni na Trebeviću"). Jedne večeri mi je ispričao što se desilo sa njegovom porodicom - ocem, majkom i bratom - u nacističkom zatvoru: Ustaše su ih ispeglali na njegove oči. On se spasio skočivši kroz prozor. Pobjegao je u partizane, a tamo ga ovi htjedoše strijeljati zbog njegovog njemačkog prezimena. Od tada mi je bila jasna njegova nevjerica u Čovjeka ("Sve je savršeno u mikro i makro svijetu. Samo u ovom našem ništa ne valja"), njegova senzibilnost u kojoj nije bilo mjesta za sentimentalizam, njegova ljubav prema Bachu i Mozartu ("Imate pravo. Muzika nije nikakva umjetnost" - reče jednom intelektualnom klipanu - "ona je sedam puta iznad svih umjetnosti"), čak i njegovo nastojanje da dokaže da ništa ne postoji ("ali tada ne bi postojala ni moja kćerka, a to ne bih otrpio"). Bio je sebi samom dosljedan i u svojoj odluci da prestane da piše filozofske knjige ("nemam namjeru više nikoga da pridobijem za svoje stajalište")i da se potpuno posveti gljivarstvu. I s Cageom je jednom bio u gljivama, ali mu nije ni spomenuo da je bio profesor estetike. "Svaka gljiva koju smo našli bila je zanimljivija od moga estetskog stajališta i njegove glazbe...". Ipak mi jednom reče da je u svojim knjigama napisao ono sto je zaista mislio, ne utajujući ništa ni sebi ni drugima. Ivan Focht je poricao da ga život suviše zanima, a ipak se time nadasve bavio - umjetnošću kao svijetom po sebi, gljivama kao tajnom prirode. Njegova vjera u umjetničko djelo kao u "stvarnost o sebi" u osnovi je bila potaknuta željom da se izmakne historijskom, da se od dnevnog uzmakne u svijet Ideja, u savršeni svijet oblika u kome je umjetnost ključni dokaz njegovog postojanja. Umro je 1992. Neki moji studenti su mislili da je živio u 18 stoljeću.

Predrag Finci

Ivan Focht je rođen 7. lipnja 1927. u Sarajevu. Židovskog[1][2] je podrijetla, te je kao mladić doživio Holokaust i gubitak roditelja. Tijekom Drugoga svjetskoga rata, 1944. godine, cijela obitelj Focht je uhićena, pošto je u njihovoj kući otkriven materijal vojne prirode i tiskara mjesnoga komiteta Saveza komunista Jugoslavije. Focht se nakon toga pridružio partizanima.[2] Focht je završio Filozofski fakultet u Zagrebu u klasi Vladimira Filipovića. Nakon obrane doktorske teze vratio se u Sarajevo, gdje je predavao estetiku na odsjeku za filozofiju Filozofskog fakulteta u Sarajevu i na Muzičkoj akademiji sve do odlaska u mirovinu. Potom se preselio u Zagreb, gdje je proveo ostatak života. Focht je bio filozof fenomenološke orijentacije, koji se već u ranim djelima odmicao od marksističkog i psihologističkog tumačenja umjetnosti. Glazba je u njegovim tekstovima imala ontološku prednost u odnosu na sve ostale umjetnosti. U glazbenoj umjetnosti, osobito onoj Bachovoj, Focht je pokušavao razotkriti bitnost pitagorejskog ostvarenja glazbe. Utemeljena brojem te na zakonima kosmosa što su ih ustanovili Pitagora i njegovi učenici, Bachova glazba prema tumaćenju Ivana Fochta nije puki odraz subjekta, niti odraz društvene zbilje, jednako tako ona nije izraz ljudskih osjećaja, nego tajna života ustrojena i ugođena prema kozmičkim zakonima.[3][4]  Ivan Focht se pored estetike bavio i gljivarstvom, te je objavio nekoliko značajnih knjiga o gljivama. Također je bio jedan od prvih teoretičara znanstvene fantastike u nas, smatrajući kako je naše doba doba odumiranja filozofije, odnosno doba znanosti i znanstvene fantastike. Svi članovi obitelji su ubijeni — spasio se jedino Ivan Focht. Bio je dopisni član Akademije nauka i umjetnosti Bosne i Hercegovine.[3][4] Ivan Focht je preminuo u Zagrebu, 20. listopada 1992. godine. Sahranjen je na Mirogoju.[5] Knjige      (1959.): Istina i biće umjetnosti, Sarajevo: Svjetlost.     (1961.): Mogućnost, nužnost, slučajnost, stvarnost / Hegelovo učenje o odumiranju umjetnosti, Sarajevo: Veselin Masleša.     (1965.): Moderna umetnost kao ontološki problem, Beograd: Institut društvenih nauka.     (1972.): Uvod u estetiku, Sarajevo: Zavod za izdavanje udžbenika.     (1976.): Tajna umjetnosti, Zagreb: Školska knjiga.     (1979.): Gljive Jugoslavije, Beograd: Nolit.     (1980.): Savremena estetika muzike: Petnaest teorijskih portreta, Beograd: Nolit.     (1986.): Ključ za gljive, Zagreb: Naprijed.     (1987.): Naši vrganji, Zagreb: Znanje.

Ivan Focht je rođen 7. lipnja 1927. u Sarajevu. Židovskog[1][2] je podrijetla, te je kao mladić doživio Holokaust i gubitak roditelja. Tijekom Drugoga svjetskoga rata, 1944. godine, cijela obitelj Focht je uhićena, pošto je u njihovoj kući otkriven materijal vojne prirode i tiskara mjesnoga komiteta Saveza komunista Jugoslavije. Focht se nakon toga pridružio partizanima.[2] Focht je završio Filozofski fakultet u Zagrebu u klasi Vladimira Filipovića. Nakon obrane doktorske teze vratio se u Sarajevo, gdje je predavao estetiku na odsjeku za filozofiju Filozofskog fakulteta u Sarajevu i na Muzičkoj akademiji sve do odlaska u mirovinu. Potom se preselio u Zagreb, gdje je proveo ostatak života. Focht je bio filozof fenomenološke orijentacije, koji se već u ranim djelima odmicao od marksističkog i psihologističkog tumačenja umjetnosti. Glazba je u njegovim tekstovima imala ontološku prednost u odnosu na sve ostale umjetnosti. U glazbenoj umjetnosti, osobito onoj Bachovoj, Focht je pokušavao razotkriti bitnost pitagorejskog ostvarenja glazbe. Utemeljena brojem te na zakonima kosmosa što su ih ustanovili Pitagora i njegovi učenici, Bachova glazba prema tumaćenju Ivana Fochta nije puki odraz subjekta, niti odraz društvene zbilje, jednako tako ona nije izraz ljudskih osjećaja, nego tajna života ustrojena i ugođena prema kozmičkim zakonima.[3][4] Ivan Focht se pored estetike bavio i gljivarstvom, te je objavio nekoliko značajnih knjiga o gljivama. Također je bio jedan od prvih teoretičara znanstvene fantastike u nas, smatrajući kako je naše doba doba odumiranja filozofije, odnosno doba znanosti i znanstvene fantastike. Svi članovi obitelji su ubijeni — spasio se jedino Ivan Focht. Bio je dopisni član Akademije nauka i umjetnosti Bosne i Hercegovine.[3][4] Ivan Focht je preminuo u Zagrebu, 20. listopada 1992. godine. Sahranjen je na Mirogoju.[5] Knjige (1959.): Istina i biće umjetnosti, Sarajevo: Svjetlost. (1961.): Mogućnost, nužnost, slučajnost, stvarnost / Hegelovo učenje o odumiranju umjetnosti, Sarajevo: Veselin Masleša. (1965.): Moderna umetnost kao ontološki problem, Beograd: Institut društvenih nauka. (1972.): Uvod u estetiku, Sarajevo: Zavod za izdavanje udžbenika. (1976.): Tajna umjetnosti, Zagreb: Školska knjiga. (1979.): Gljive Jugoslavije, Beograd: Nolit. (1980.): Savremena estetika muzike: Petnaest teorijskih portreta, Beograd: Nolit. (1986.): Ključ za gljive, Zagreb: Naprijed. (1987.): Naši vrganji, Zagreb: Znanje.

Retour à l'accueil