Bile su to romantične godine u Sarajevu,
u njima sam se drndala trolom 103
svaki dan prepunom
do posla i nazad
Sat preko Grbavice, Švrakina pa oko Mojmila,
na drugoj okuci
je bio moj dom

Bio je i na Vracama,
i u Radićevoj
i u Svetozara Markovića
i na Bjelavama
U zimu na komadu kartona
niz Duvanjsku smo sletali u grad

Znam kada je gorila Skenderija
i Indexi svirali u Slozi,
odahnula sam bila kada je prošla Olimpijada.
Moj dragi je imao zelene oči Miljacke iza mosta
kod Viječnice
Iza ponoći su smetljari prolazili gradom.
Dječake sam rodila u bijeloj
bolnici na brdu
"Zehra Muidović"
Edin mi progovorio slovo R uz
"Divlje jagode" i "Motore"
i danas se sjeća malenog voza
u Pionirskoj dolini.
A ja još čujem glas Ines Fančević
u "Čudovišnim zrakama"
u Kamernom i posljednje predstave gledane sa ocem:
Ljubo Tadić u "Sokratovoj smrti"
Staro zeničko pozorište,
zvano nekad Sokolana,

Pitaš me za domovinu
za njeno mjesto u njedrima.
Ali njedra sve šira
a Domovine, sve je manje ima.

Patrljci uspomena
poneka zgrada, nerazumljivi ljudi i
nevidljiva nada za bolje sutra.
Kao sasušen hljeb
moja domovina se kruni i raspada
jer ljubav ne vlada
jednostavno nema je više,
ni zauvijek
ni danas
ni za sada.

NB, april 2016

PITAŠ ME ZA DOMOVINU
Retour à l'accueil