Sretnem poznanike iz mladosti i desi se da se rastužim jer vidim , nije nas rastavila daljina, rastavile su nas godine u kojoj su ona ili on skupljali pare, nekada položaje, nekada jeli, pili i kroz život prolazili a za dlaku bolji ljudi, širih vidika, milostiviji ni ljudskiji nisu postali. Pa mi pričaju o sebi, o svojoj djeci i unučadima, o svojim putovanjima i izletima, radnim uspjesima, važnim poznanicima i susretima a nigdje ni pukotine u koju bih uvukla bar jednom sebe ...
Nekima su lica ostala zategnuta i ista a oči malo stisnute: ti nikada nisu ništa osjećali i nema duše koja bi promijenila lice. Doduše, ima ih koji su jako poružnili, usne smežurane od kritike ili blago spuštene u uglovima zarad umišljene veličine ili prezira. U glas im se dodala nova žica ljudske suhoće ili samoljublja.

Ima i onih koji su vremenom uzdigli ljubav za sebe i samosvijest na nivo obožavanja na koje pozivaju sve šireći milost oko sebe ali za sopstveni kult, mada se teško vidi: ti nikad ne zaboravljaju sebe.

Hvala Bogu, ima i onih kojima su oči postale nekako veće, pogled mekši, oko usta sitne crtice od puno smijeha ..a u glasu topla nota ljudskosti. I koji nam ne serviraju priču o sebi svaki puta kada ih se sretne nego te pitaju kako si i čekaju odgovor da razgovor krene.

Po riječima sve prepoznajem: šta su i kako provodili vrijeme jesu li samo ganjali karijere, životinjarili, kada mi pričaju o sebi znam i koliko tu ima mjesta za druge i naravno i za mene.

Malo ostane ljudi, zaista malo.

Naravno, ne znam kako djelujem ja na druge, iskreno se nadam da sam u sebi održala ljudskost i postala bolja. Šta sam stekla ili nestekla meni lično ništa ne znači. Gdje god krenem kažem si , nema veze ako nešto materijalno izgubim ono što vrijedi, ako vrijedi je uvijek uz mene. I svaki novi susret i svaki čovjek je trezor za sebe. Voljeti ljude, upoznavati ih i prijateljevati je uvijek novo veličanstveno iskustvo i dodatak na bogatstvo koje se ponese uz sebe.

Spremajući se za sastanak sa majkom moga unuka koja mi je predstavila prošli puta svoje roditelje kao "bogate ljude" a ja samo slegla ramenima, pišem ovo i pitam se hoću li znati da joj pokažem i ona prihvati ono što je bogatstvo kod mene? Ili ćemo ostati daleko kao na dva kraja planete jer njihov utrošen život za sticanje para i sada obezbjeđenje djece i unučadi počinje da me tjera na razmišljanje: šta vrijedi moje blago ako se od njega u ovom društvu ne jede?

Možda sam i bila na pogrešnu putu, a nekadašnji drugari iz moje generacije u pravu kada, umjesto da me vide, gledaju kroz ili preko mene?

NB, april 2016

Foto NB, vrtovi Versaja 2014

Foto NB, vrtovi Versaja 2014

Retour à l'accueil