UMIHANA ČUVIDINA,
bosanska pjesnikinja, rođena i umrla u Sarajevu (1794. - 1870). Živjela je na Hridu, porodica aščija, ne zna se tačno gdje je pokopana u našem gradu (po nekim izvorima takođe negdje na Hridu).
Najpoznatija joj je pjesma "Čamdži Mujo i lijepa Uma", kojom je ova pjesnikinja, inspirirana lirskom poezijom, opjevala svoju vlastitu tragediju. Njen zaručnik, Čamdži Mujo Bajraktar, je poginuo u boju kod Loznice 1810.godine. Zapaziti da je Umihana tada imala 16 godina i nikada se nije poslije smrti Muje udavala.
Od velike žalosti Umihana se nije htjela nikada udavati, nego je počela pjevati pjesme o svom junački poginulom zaručniku. Rijetka njena, izgleda u izvornom obliku, sačuvana pjesma je epos od 79 stihova u osmercu i desetercu pod naslovom “Sarajlije iđu na vojsku protiv Srbije”, koju je pjesnikinja spjevala prije nego joj je poginuo zarucnik.

O Umihani Čuvidini ne znamo mnogo, o njenom životu sačuvani su oskudni podaci, dok se njena poezija izgubila u vremenu i postepeno se pretopila u narodnu da tako nastavi život. Zbog toga neki istoričari književnost pjesme Umihane Čuvidine svrstavaju u narodne. Postaju dvije verzije njene pjesme „Sarajlije iđu na vojsku protiv Srbije“, jedna sačuvana u Travniku, druga u Mostaru. Zabuna je došla i otuda što je Halid Kreševljaković zabilježio na Vratniku jednu pjesmu u desetercu, za koju se gotovo može tvrditi da pripada Umihani.

Jezik ove pjesme je čist narodni, jedino na mjestima u kojima se opisuje janjičarska odjeća upotrebljava turcizme, jer ne nalazi adekvatne izraze u našem jeziku. Izvjesno je da su njene pjesme bile veoma popularne i da su se čak pjevale po mahalama.

Umihana je živjela u vrijeme punog procvata narodne lirske poezije. Nastavila je tradiciju dugog uspješnog pjevanja, lirskog i epskog, pa je razumljivo što je iznikla u sredini u kojoj je narodna pjesma bila cijenjena i njegovana. Okrenuta vlastitom doživljaju i izražavanju svijeta, u leksici, metrici i melodici narodne pjesme stihovi Umihane Čuvidine nose oznake izvornog stvaranja. Ali, mi danas ne možemo više suditi o pjesničkom liku Umihane Čuvidine na osnovu sačuvane pjesme. Tako mali sačuvani opus pjesničkog djela Umihane Čuvidine može biti uz ostalo razlog ravnodušnosti književne historije prema njenim tvorevinama.

Uostalom, kao i prema mnogim drugim umjetnicima kroz vijekove našeg podneblja. Teško je razumjeti zašto.

(NB, kompilacija malo dostupnih izvora)

ČAMDŽI MUJO I LIJEPA UMA

"Vino piju age Sarajlije,
vino piju Zasavicu biju,
ranjenici mladi podvikuju.
Svaki veli: "Jallah moja majko,
Čamdži Mujo: "Jallah moja Ummo!"
Čamdži Mujo družini govori:
"Ah, družino, moja braćo draga!
Kada meni sudjen danak dodje,
sudjen danak i umrli sahat,
ufat'te mi konja lastavicu,
i na konju zelenu dolamu!
U dolami, u džepu desnome,
u njemu je prsten i jabuka,
u zadžepku mrko ogledalo,
podajte ga mojoj Umihani,
nek' se ogleda, a mene ne gleda,
nek' se udaje, a mene ne čeka!
A ja ću se junak oženiti,
crnom zemljom i zelenom travom.
Ako bude roda gospodskoga,
žalit ce me tri godine dana;
Ako bude roda hojratskoga,
neće žalit' ni tri b'jela dana!"
To izusti, pa dušicu ispusti,
i umrije žalosna mu majka!
Ufatiše konja lastavicu,
i na konju zelenu dolamu.
Kad su došli šeher Sarajevu,
uzimaju prsten i jabuku,
dadoše ga dilber Umihani.
Desila se roda gospodskoga,
žalila ga tri godine dana:
Za godinu lice ne umila,
a za drugu se ne nasmijala,
a za treću kosu ne oplela.
Kad nastala četvrta godina,
rusu kosu rukom odrezala,
pa je šalje daji na kapiju.
Dajo joj je kosu pozlatio,
dajinica biserom okitila,
pa je meće gradu na kapiju:
"Ova kosa u devletu rasla,
u golemu jadu odrezana:
Il' je majka ukopala sina,
il' sestrica brata jedinoga?
Il' djevojka svoga sudjenika?
Nit' je majka ukopala sina,
ni sestrica brata jedinoga,
već djevojka svoga sudjenika,
što ga neće steći dovijeka!"
Govori joj ostarjela majka:
"Što ti žališ tudjina junaka,
Nije ti ga majčica rodila?"
"Luda ti si, moja mila majko!
Da si mi ga i triput rodila,
ja ga ne bih ovol'ko žalila,
ko što žalim tudjina junaka,
ja ga neću steći dovijeka!"

(Izvor: Abdurahman Nametak,
Hrestomatija bosanske
alhamijado knjizevnosti,
Sarajevo, 1981, str. 76-79).

- Jallah (skraceno: ja Allah) - O, Boze!
- hojratskoga - hojratski - prostoga roda daji
- dájo (hipokoristik od daidža)
- devlet - sreća; blagostanje

SARAJLIJE IĐU U VOJSKU PROTIV SRBIJE

Evo danas sedam godin dana
Kako cvili bosanska fukara:
Niti ima paše ni vezira,
Dok ne dođe paša Ali-paša.
A čim dođe paša Ali-paša,
On popisa svu butum Krajinu,
Svu Krajinu i Hercegovinu,
Najotragu mlade Sarajlije,
Sarajlije, mlade jeničare
I pred njima gazi Memiš-agu.

Kad to čuli jeničari:
Zlatne poše razmotaše,
Čiverice obukoše;
Al-biniše poskidaše,
Zagarije obukoše;
Aga-šalvar iskidaše,
Gazalice obukoše;
Kajsarlije iskidaše,
Kaišlije pritegoše.
I pođoše jeničari
I pred njima Memiš-aga.
Kad su bili uz kovače,
Govori him Memiš-aga:
- Djeco moja, jeničari,
De dva i dva zapjevajte,
Domovinu rasplačite.
Zapjevaše jeničari:
- Naše majke, ne plačite,
Naše seke, ne zal'te nas,
Naše drage ne čekajte,
Naše ljube, udajte se.
Mi ćemo se iženiti,
Pod Loznicom u polju zelenu.
I odoše jeničari.

Iz Saraj'va rano podraniše,
Na Glasincu konak učiniše,
Kod Sokoca, vrela studenoga.
A Glasinca rano podraniše,
U Kasabi konac učiniše,
Iz Kasabe rano podraniše,
Kod Zvornika konak učiniše,
A otalen rano podraniše,
Pod Loznicom konak učiniše.
Tu su bili tri bijela dana,
Dok im stiže paša Ali-paša.
A čim dođe paša Ali-paša,
On zametnu tunhazli ćupriju
I premetnu mlade jeničare:
Najnapreda Čamdži bajraktare,
A za njime Pinjo bajraktare,
A za njime Ahmet bajraktare,
A za njime aga Memiš-aga,
A za njima mladi jeničari.
Čim priđoše kavgu zaturiše
I nadbiše Srbadiju mladu,
I siđoše stojnu Biogradu.
Tu su bili preko mjesec dana.
Skupiše se Sarajke djevojke,
Knjigu pišu gazi Ali-paši:
- S Bogom babo, pašo Ali-pašo,
Pusti nama sve naše ašike,
Jer ostasmo mlade neudate.
Ali-paša njima otpisuje:
- Bogom kćerke, Sarajke djevojke,
Iskup'te se na Ravne Bakije
I uzmite turski abdest na se,
Dovu čin'te, od Boga išćite,
Da ja uzmem stojna Biograda,
I Semendru niže Biograda,
Pusti ću vam sve vaše ašike.
Djevojke su pašu poslušale,
I izišle na murad, na dovu,
Tu su Bogu dovu učinile.
Bog je dovu kabul učinio:
I ne prođe ni petnaest dana
Paša uze stolna Biograda
I Semendru niže Biograda.
Vratiše se mladi jeničari
Svome domu, svome zavičaju.

BOSANSKA UMIHANA
Retour à l'accueil