SUSRETI: Fra Angelico

NB, Pariz, jesen 2011

Bilo je to u jesen 2011, dan u Parizu predviđen za dvije izložbe. Prva je bila izložba Matissa, Picassa, Cezanna ... (i još nekih) posvećena kolekcionarima, familiji Stein (posebno Leo i Gertruda). Tolika je bila gužva da sam u toku obilaska izgubila kupon za odjeću i prijetilo mi je da moram izaći u kišan hladan grad samo u đemperu. Zaustavio me u obilasku jedan Picasso prije kubizma, magična u plavim tonovima djevojka sa lepezom, jedan maleni Cezanne sa živim jabukama na trpezi i sjajnim bjelilom stolnjaka, prva iščašena "Bleu nude" Matissa kada je stigla iz Baltimora. Kraj ostalog sam prošla i dobro se umorila često protestujući zbog ružnoće i mutnih boja, previše komada svega i svačega na nekim slikama prvih tridesetih godina dvadesetog stoljeća kada je Gertruda Stein držala salon u Parizu i skupljala što u svom salonu, što na zidu kubiste.

Dobro umorna, nakon skupa ručka u talijanskom restoranu i trećine čaše crnog vina, italijanska oskudna uvertira, krenula sam da popunim dva slijedeća sata uz Fra Angelica i njegove drugare, majstore svjetlosti , ne očekujući iznenađenje. A baš to mi se desilo! U prekrasnim prostorijama dvorca napravljenog da bude i galerija aristokratskog para sa početka 20.og stoljeća ( koji je ostavio iza sebe impozantnu zbirku umjetničkih slika, keramike ) zatekla sam 50 djela (slike i manuskriti) od čega 25 Fra Angelica koji su, za mene taj dan, postali doživljaj daleko iznad svega dotada viđena (osim jednog Rembranta i jednog De Vinčija).

Prije svega posvećenost radu, slikanje u kome se osjeća ljubav umjetnika za ono što radi, prefinjeno iscrtani i bojeni likovi, puno svjetlosti (nije li ona baš milost Božija?) jedna divna zrela crvena, plavi lapis-lazuli, zlatno zlatna, ljepota koja ispunjava prostor oko slika i osvaja! Sjedila sam dugo u malenoj prostoriji sa tri Djevice sa djetetom od kojih je srednja Fra Angelica (jedna od mnogobrojnih koje je po narudžbama slikao i svaki puta , tvrde savremenici, plakao kada bi slikao Krista). Djevica savršena lika i djetešce nježnih crta lica, okupani u svjetlosti: milosti Božijoj i ljubavi slikara koji je tu ljubav uspio prenijeti ljepotom. Fra Angelico priča kistom, oblikuje municiozno svaki detalj, boji precizno, oživljava, vjeruje, voli i divi se. U njegovim slikama je to sve i još i vrijeme jer je svaki rad postalo egzistencija za sebe koja nosi dio duše slikara... Slikar ljepote koja je njegova duša, pomislila sam, sjedila, gledala Gospu, odmarala se uronjena u svijet misterije koji stvaraju oko sebe. Bilo mi je tako žao da nisam prvo tu došla i ostala cijeli dan (bar jedan dan u čistoj ljepoti!) uz slike velikog slikara ne samo 15.og vijeka nego uopšte civilizacije.

Ovih dana sam, tražeći slike sa ove izložbe koju sam pomenula prijatelju a koji se divio freskama Fra Angelica u samostanu Svetog Marka u Firenci (na čemu mu baš zavidim!) saznala da je papa Vojtila 1984 proglasio Fra Angelica Svetim, zaštitnkom umjetnika! (ne bih se bunila da je i moj zaštitnik! ) I eto tako sam se opet susrela sa Velikim Papom sve upoznavajući ga nakon dana njegove smrti .... Čini mi se da ću, ako ovako nastavi da me iznenađuje, na kraju biti radosna što je njegova ružno siva bista usred moga Sarajeva. Zbog zajedničkog oduševljenja radom Fra Angelica sam mu već evo pola oprostila.


NB, kraj jula 2016