Sjedeći za stolom u čošku birtije
odlivaš se u litrima pive,
jalovim pričama o državi koja
ne valja,
ljudima koji su mafija,
bijedi života i tuđih davanja.

Prvo si trošio godine da izgradiš sebe,
onda uzeo nove da to napravljeno
razvališ do uništenja!¨

Zar sam te zaista voljela?

Zar je to smežurano,
mršavo lice ugasla pogleda
bilo svjetlost prema kojoj
sam bezglavo, ko mušica,
jurila?
Toliko smo obični
da sam prestravljena.

Izgubila se želja,
žena postala starica ugasla tijela,
napuštena stanica bivšeg Odiseja.
Između nas tišina,
smiraj predvečerja.

Ljubav je hemija,
govorim,
u suštini je nema.

Kurtoazno ponavljaš:
"Nema,
zaista nema".

IZ DNEVNIKA OSTARJELE FRAJLE
Retour à l'accueil