Obilazeći izložbe i muzeje lijepe umjetnosti dešava mi se da se neka slika izdvoji iz mase i dominira svim tako snažno da zaboravim druge. Liči to na susret sa ljepoticama (ljepotanima) i izrazito pametnim čovjekom (ili ženom) kod kog je lice, oblikovano posebnim uzvišenim karakterom, postalo autentičan model ljepote kraj kojeg svi ostali postaju sladunjavi.

Bilo je to 2011. pri posjeti Muzeju u Rouen-u: ovaj Karavađo (1571-1610) kog sam ugledala negdje nakon obilaska više od sat vremena krasnih slika od 15. stoljeća do danas, mi je zaustavio pogled i dah.

Savršen u svakom pogledu: snažan, svoj, u pokretu , u svakom detalju dovršen i doživljen. Kao da je slika, iz čarobne lampe džin, izašla iz slikarove ruke prema nama bez da se odvojila od njega, suverena među slikarima.

Karavađo je magija koja ni poslije toliko stoljeća i promjena u ukusu epoha ne prestaje da očarava a njegova paleta na čudan način dušu grije i skladom odmara.

NB, 26. oktobar 2016

(inspirisana objavom P.Finci: BEYOND CARAVAGGIO in National Gallery, London)

Retour à l'accueil