Sjedi na štokrli u kuhinji spuštene glave i čeka da svatovi zatraže da je izvedu. Sakatu ruku, od rođenja kraću za dva pedlja od druge, sakriva desnom zdravom i trlja po navici kratke, zakržljale prste što su ko u mala djeteta. Na njoj bijela basmena haljina sa sitnim cvjetićima, ravne cipele na šniranje za sva godišnja doba; starija snaha ju je vodila u frizeraj da joj daju trajnu za vjenčanje. Pored nje je omalehna četvrtasta crna kožna tašna koju joj je uz veliki svileni šal sa ružama po provodadžici, poslao Munir, ugovorna strana, nakon što su braća pristala da je daju za njega. Njegov sin i kči, došli po nju danas sa svatovima, su joj, po babinu nalogu, donijeli i okrugao buket cvijeća položen na kuhinjski sto ipred nje. Ona ne zna da se takav buket dobro plaća i da se zove bidermajer, a da ni šal, ni tašna nisu za bagatelu. Tek pogled na to cvijeće u njoj izaziva toliko tuge da ne može da zadrži suze koje nečujne kao i ona, klize niz lice.

Niko nju nikada ne pita šta želi; prije sedam dana su se svi sastali kod mlađeg brata i obavijestili je da se udaje u Sarajevo, da je tako najbolje i za nju i njih i za njihove žene, ne mogu se vječno brinuti o njoj sada kada imaju svoje porodice a ona odrasla. Istina, u svojoj 19-oj godini Aiša izgleda k'o da ima pedeset: skrušena, reklo bi se iscijeđena od života, ko bi je takvu? U njoj kapi radosti nema jer ništa nije ni imala od života od rane majčine i očeve smrt, uvijek nalog da se sklanja sa očiju drugim, da ne smeta, da ne jede puno, da ništa ne traži pa su joj se skupili i lice i hod da bi zauzela što manje prostora. Eh taj materin porođaj pod stare dane što čitav život plaća, i babo i mater su se stidili, od mahale sramota, čak se šaputalo da su kažnjeni od Boga pa se dijete rodilo sa takvom rukom.

Iz primaće sobe starijeg brata čuje se govor: tamo sjedi sa svatovima džuvegija, udovac od 72 godine, nekada zlatar sa Baščaršije iz Sarajeva. Takva se prilika ne propušta, i to su joj rekla braća. Čovjeku je umrla žena, sin se oženio , kći udala, neko treba da mu hizmeti, skuha, opere on to ništa sam ne može. Zauzvrat će je vjenčati i biće osigurana jer će joj ostati njegova penzija kada on umre. U neko vrijeme su došli po nju da bi je uveli u zadimljenu sobu punu svijeta i pokazali joj prazno mjesto pored njega. Ne zna kako odrvenjela hoda, neko je sa leđa gura. Sada je na kauču kraj Munira, malu ruku i dalje, po navici pokriva velikom šakom, oborila oči sva zastiđena, u pogledu joj šare ćilima, pegla na Munirovim hlačama ispod kojih se vide fine kožne crne mestve. Snahe iznijele šerbe, kafu i baklavu na tasnama, gosti se krijepe prije odlaska. Njoj niko ništa ne nudi niti joj se obraća. Još malo pa će svatovi krenuti za Sarajevo na vjenčanje, onda ručak na Baščaršiju, na kraju će je ostaviti kod Munira koji ima kuću sa bašćom i avlijom na Bistriku.

Ništa ona ne čuje i ne zna šta govore oko nje, muka joj je da bi, da ima krila, poletila kad bi samo mogla i nestala sa ovog dunjaluka da je nigdje nema ... ali u sobi graja, čuje se smijeh i govor žena, oni se svi vesele. Ne potraje dugo kada kraj nje dubok muški glas zapita "Ja bih zapalio Aiša ako ti dim ne smeta". Sva se ukočila, ne vjeruje u čudu, to Munir nju pita. Kroz nju prođoše trnci od njegova lijepa glasa, ljepšeg nego u hodže kada govori na mevludima ... Sva zbunjena i od ljepote tog glasa i njegove topline i od toga da nju neko pita za dozvolu može li nešto, kimne glavom sva ko bulka crvena, usta ne može otvoriti. Munir opazio njenu zbunjenost pa joj tihim glasom šapće: "Ne brini, proći će , a ja tebe ni našto siliti neću, znam da si težak život imala a mogla bi mi i dijete biti". Podigla je glavu i prvi puta se pogledaše i to još pravo u oči: njegove tamne sa sitnim borama u čoškovima , i toplinom u pogledu, njene ko u srne nakošene zeleno-žučkaste ko plitka voda Miljacke kroz Sarajevo. Od tog pogleda ona načas zaboravi da pokriva kratku ruku , nego bi da lice sakrije , šapče (odakle joj hrabrost?) "Strah me". A Munir sav razniježen djevojčinim očima klima glavom i govori tiho, okrenut prema njoj "Ne brini, biće za sve vremena".

Obavila se svadba, svi zadovoljni i Aišini jer su skinuli sa leđa brigu o sestri i ženama udovoljili , i Munirovi jer će sada imati ko da kuha i čisti ocu. Neveliki svatovi ručali na čaršiji, ona uvedena u kuću, braća donijela dvije torbe sa njenim stvarima, spustili iza ulaznih vrata, pozdravili se i otišli. Munir sjeo za sto u kuhinju , pa je zove da i ona sjedne da popriča. Govori joj o svojim navikama, objašnjava u koje vrijeme liježe, u koje ustaje, gdje šta u kući ima, šta ovih dana da sprema, ko će i kako dolaziti kući. Ona sluša a ništa ne razabire tek joj je lijepo, lijepo da sjedi pred njim da ga gleda, da mu sluša glas . Nikada joj niko nije sa toliko pažnje govorio i nikada je niko nije s toliko milosti gledao . Onda se dignu oboje, on uzme njene torbe u ruke i vodi je do njene sobe. Prođoše preko halvata i stigoše do nekih velikih vrata, on pokaza da je to soba za goste koja se urađena čuva, odatle jedna vrata je njegova soba a sa druge njena, nekadašnja soba njegove kčeri. Munir spustio torbe, kaže da se budi oko 7 ujutru po navici kada je išao otvarati zlataru, naruči joj za doručak peksimet i kafu i zaželi miran san. ... Aiša uđe u malu djevojačku sobu, okreće se i gleda oko sebe a ništa ne vidi, odjednom je tako neizdrživo sama. Malo postoji i onda, u nakom nagonu koji se ne tumači, izađe žustrim korakom iz sobe i dođe do njegovih vrata pa zalupa. Munir otvori vrata upitna pogleda, pošuti gledajući je. Konačno lako zanjiha glavom i govoreći "E moje dijete " izmaknu se u stranu da je propusti u svoju sobu.....

Prošle su tri godine kada je uzbuna prohujala porodicom, Aiša Muniru rodila sina! Svašta su pričali o njoj, klevetali je, sin i kčer se ljutili na oca, dugo nisu ni dolazili .... Deset godina poslije Munir je umro a Aiša sa Ibricom ostala u kući. Njegova djeca su je tužila, pokušali da obore oporuku tražeći ADN test ali džaba bilo. Ibrica je neosporno bio Munirov a Aiša, mimo njihove volje udova koja u kući ispod Bistričke stanice, podiže babina drugog sina.

Desila joj se ljubav, uzinat i životu i svima.

Retour à l'accueil