NB, Pogled na Zenicu sa zgrade RMK Prometa
NB, Pogled na Zenicu sa zgrade RMK Prometa

Žurno je krenuo ka telefonu nakon što je otključao kancelariju ali je ovaj prestao da zvoni. Krivo mu je što nije stigao, ima osjećaj da je poziv značajan. U stvari, već ujutru po buđenju brijući se u banji osjetio je da to neće biti dan kao drugi. Svečan osjećaj u njemu, kao da slavi iako ga 7.septembar ni na što ne podsjeća,. zna da ima nešto u ovom danu što ga čini posebnim.

Sada sjedi zamišljen za stolom, ugovor sa Iranom je otvoren pred njim, ne čita mu se, kroz prozor se vidi Kamberovića polje sa nekoliko ribara uz Bosnu i dva mladića koji trče jedna do drugog. Telefon opet zvoni: "Drobac ovdje, izvolite?" Prvo tišina a onda melodičan kultivisan ženski glas kome ne može odrediti dob "Treba mi da vas vidim". "A ko ste vi, da biste me vidjeli?", s osmijehom pita. "Vaša kčerka"!

Žurno izlazi iz poslovne zgrade Kombinata i za pet minuta je ispred ljetne bašte hotela "Metalurg". Bašta je prazna, nema gostiju, 11 prijepodne, konobar ravna stolice, žena u plavom radnom mantilu kupi prve listove pale na podij za ples, za šankom barman posušuje čaše. Uz sami zid bašte prema hotelu sjedi par, nema sumnje ona sa nekim tipom jer nikog drugog nema u bašti. Prilazi im, oboje se dižu: mlad smeđokos, pristojna izgleda muškarac, srednje visoka vitka mlada žena, krupnih skoro crnih očiju koje ga gledaju s osmijehom dobrodošlice, tamna kosa koja u slapovima uokviruje jajoliko bijelo lice sve do ramena. Kči za koju zna da postoji i koju je vidio vrlo davno dok je bila još u kolicima, kada je njena majka odbila da joj da svoje prezime. Nakon toga je odselila u Zagreb i nikakvih vijesti nije imao niti se trudio da ima o njih dvije.

Kči mu pruža ruku čvrsta stiska i kaže: "Hvala što si došao, ovo je moj vjerenik", onda se okreće njemu i s ponosom kaže "Moj otac".

U šoku je!... Ta mlada žena pred njim, za razliku od njegove troje djece, toliko liči na njega i sestru mu, da ga pogled na nju boli. A ona, gledajući ga ljubazno sasvim smireno govori, kao da su zajedno oduvijek, : "Sve znam , mama je rekla da sam zgoditak jedne novogodišnje večeri sa momkom iz njenih snova koji je nije ni poznavao i kod koga nije mogla imati šanse. Elem, ni ja danas od tebe ništa ne tražim kao ni ona ali udajem se. Ovo je moj vjerenik i htjela sam da mu pokažem svoga oca." .

Potpuno je izgubio sposobnost da govori, osjeća se kao na električnoj stolici, samo časak i poteće struja: "Udaješ? Gotove škole? " konačno izlazi iz njegovih usta. "Da, dugo sam oklijevala između muzike i medicine a onda sam se ipak odlučila da klavir bude hobi. Specijalizirala sam pneumatologiju na Rebru, tu smo se upoznali Mirko i ja, malo smo počekali za brak." Zašuti, vidi se , bira riječi , pa opet govori: "O mami ti nemam šta reći, nije se udavala i nikada više nije imala nikoga, pa sam imala mamu cijelu za sebe cijeli život, a i to je nešto zar ne?", zastala je pa ljubazno nastavila" Ipak hvala na ponudi da nosim tvoje ime, rekla mi je".

Njegova šutnja i dalje traje, jednostavno ne zna šta da govori: nije upitan za njeno rođenje, nije upitan za njegovo ime, nije nikada ni zašto upitan kada je to dijete u pitanju. Ni ona ga ne pita šta on želi, tek kaže: "Zahvalna sam da si pristao da te moj vjerenik vidi, više te neću smetati!".

Šuteći ispijaju kafu. On ovdje ne postoji , tek je okvir u kome piše otac za zaručnika, treba joj da ovaj vidi da ona ima oca. I žal u njemu i ljutnja i krivica i osjećaj da je iskorišten mimo svoje volje.. Ali je besmisleno bilo šta reći, ništa se ne može promijeniti. Gleda u Sunčicino lice i pogledom ga voli, jer taj pogled je oduvijek sa njim, pogled na sama sebe.

Njih dvoje potom ustaju da krenu, videći to i on se počinje dizati, ali ona stavlja ruku na njegovo rame i blago ga gura nazad na stolicu da ne ustaje dok ona odlazi. To je prvi i posljednji dodir njegove kčeri, svjestan je, u njemu treba da je sve . Otišli su , ne gleda iza njih, nastavlja da sjedi spuštena pogleda, osjeća i dalje njenu ruku na ramenu, dodir koji ga peče kao da je prešao vrućom peglom po koži: blagonaklon dodir oprosta, priznanja, pomirenja ili tek dobra čovjeka?

Dugo traje dok ne počne ponovo da se vraća sebi, njegove misli se konačno odvajaju od neprijatnosti i skreću u mirne vode, tražeći dobro u ovom susretu. Konačno govori sebi "Danas je 7-mi septembar 1991., poseban dan. Gospodine Namik, danas si postao zvanično Božijom i Sunčicinom voljom, iako možda nisi zaslužio, iako možda bez pitanja njen otac, jedan vrlo, vrlo bogat čovjek".

Osmijeh mu ostaje na licu dok izlazi iz bašte i vraća se Bulevarom prema Upravnoj zgradi. Dok ide vidi ona dva ribara kako još drže ispružene štapove prema Bosni.

NB, O ljubavi uz druge priče

Retour à l'accueil