Gledam rijeku koja ispred mojih prozora već danima nosi otpalo lišće. Opet mi se vraća Arsenov "Moderato" i ja, stojeći na balkonu, tiho pjevam glasom punim čežnje zagledana u vodu. Pjevam njima koje sam voljela, i njemu koji, znam, negdje živi na Planeti a čije postojanje, čak i ako se nismo nikada sreli, u meni budi nostalgiju.  Neosporno, ovo je pjesma moga života, slika ljubavi koja spašava daleko od svega, ljubavi koje mora da ima.Trebam Moderato kao ljubavnika za bijeg i zaborav, Moderato i lagani zvuk klavira sa mnom u svaku jesen kada sama gazim ulice grada posute lišćem. Tada mi duša, dok priroda gori zadnje dane pred kraj svojih sezona, odjekuje melankolijom

 

Douai, 4. novembar 2016

Retour à l'accueil