Idem sa unučetom oko jezera, gazimo opalo lišće, ja fotografišem plamene krošnje jeseni i pjevam na sav glas refrene naših pjesama. Čačetu je 3 godine i francuski mu je maternji ali već po mome glasu valjda (jer bosanski malo zna) odabire: uz Eminu se budi sa osmijehom na licu, u toku dana pjevuši refrene nekada polularnih pjesmica koje su voljeli moji sinovi "Dečko ajde oladi.." "Ti si moja čokolada", " Suada, Suada ..:" i tako mi, bar malo liči na bosanče.
Danas evo skakućem sa njim obalom i pokušavam se prisjetiti refrena koji će mu se dopasti. Odnekle stiže do mene Rokvićeva "I kad me svi zaborave " pa me raspjeva , najmanje deset puta ponovih sve jačim glasom u širinu  a ruke podigla "I kad me svi zaborave nemoj ti ..." , Čače se smije i pjevucka za mnom, kada ispred nas na usku stazu izađoše iz šumarka trojica starijih muškaraca, svi u ohabanoj odjeći, neobrijani. Mora da su spavali negdje u grmlju i ja ih probudila, pomislih pa ustuknuh i uhvatih dijete za ruku. A onda začuh "Merci madame", ugledah im na licima osmijehe, svi klimaju glavama i zahvaljuju za pjesmu! Nasmijah se široko svojoj budalaštini a oni za mnom, unuk im poželi "Bonjour", odgovoriše, jedan ga potapša po glavi, prođosmo ...

Kakav umjetnički dojam, za osjećaje da se dijele služi naša pjesma mislim, ne bez ponosa, ali ipak, za svaki slučaj, prestadoh pjevati.

Douai, 30.oktobar 2016

Retour à l'accueil