Nedjelja krajem novembra, Pariz, kiša iz sivih spuštenih oblaka koja ne prestaje. Voda kraj trotoara nosi mokre papire uz žute listove do šahtova gdje se okupljaju u gomilama kao na sijelu. Nekako kada kiša pada više zapažam smeće na ulicama i mokre oštećene fasade pa mi grad manje lijep, jednako monoton kao i svi gradovi svijeta u kiši. U ruci mi "kinez" sa tufnama, za 4 marke ga lani kupila na ulazu u pijacu u Zenici. pola žica polomljeno a žao mi ga baciti - to je kao da nosim čitavu Zenicu sa sobom! Hodajuć, stižem tako do Sene i ulaza Luvra, napravim đir unutrašnjim dvorištem, nekako sumorne boje , i strogih linija (pomislim kako je Luj 14 sigurno u ovakav kišni dan i pobjegao za Versaj) pa odlučim preći na drugu stranu Sene do Notre Dame. Već poslije nekoliko metara prelaza ugledam šibicare; na tlu četvrtast komad crne tkanine, na njemu tri kutije od šibica; turisti se zaustavljaju i gledaju, graja, ovi što izgledaju kao  naši rade punom parom! Jedna žena pokrivena kao moderne muslimanke šalom igra - nagnula se nad kutijce od šibica, dok lijepo potkresane brade muškarac kraj nje čeka. Onda ona, čujem dok prolazim, naglas podvrisne jer je prvi krug otkrila pare ispod mokre kutijce, prolaznici okupljeni oko njih naginju glave da vide. "Sačekaj malo draga, biće još krugova!" nasmijem se i nastavim. Sve mi se promijenilo, susretom sa njima postah lakša i vedrija. U korpu na izlazu sa mosta, gdje na zidu piše "Pont des arts" ubacim polomljen kišobran,"da im dodam i malo moje Zenice u Pariz" , mislim ne bez zlobe, sasvim razdragana vezom sa Sarajevom koju mi donesoše šibicari pred ozbiljna vrata Luvra.

Uvijek sam govorila da sve svoje najvažnije uvijek nosimo sa sobom i ja, s osjećajem da sam istovremeno u tri voljena mi grada, krenuh drugom stranom obale Sene lahka i nasmijana baš kao da je kišurina prestala i svjetlost oko mene se pojačala.

20.11.2016, nedjelja

ŠIBICARI U PARIZUŠIBICARI U PARIZU
ŠIBICARI U PARIZU
Retour à l'accueil