Dara raznim prigodama

Ono što sam preživjela kao dijete, u junu 1942. godine, nije bilo izbjeglištvo, već stravičan pokolj žitelja Kordunskog Ljeskovca: žena, djece i staraca, jer očevi i braća su bili u partizanima, borili se protiv fašista, ustaša. Pokolj je izvršen i nad stanovništvom mnogih srpskih sela u okolini Slunja, Cazina, Plitvica. Bio je to pokolj i svih članova moje porodice i porodice moje majke, koji nisu uspjeli da se sakriju ili pobjegnu. Izbjeći, značilo je i spasiti se, naravno — i patiti se, dugo i bolno se prebijati po svijetu, ne imati ni doma ni krova. A nikada se svi ne vrate tamo otkuda su pobjegli, na putu povratka mnogi nađu svoju smrt.

Bježanjem je, nažalost, obilježeno i moje djetinjstvo i moja starost, i to se ne samo osjetilo već bolno pokazalo u mojoj poeziji. Primjera radi, jedna moja poema, objavljena u knjizi "Licem prema suncu", nosi naslov "Ništa nisam izbjegla", a pjesma "Povratak", u knjizi "Kasni dani", završava se stihovima: "Nisam našla što sam ostavila, ni vratila što ponijela, ovuda samo prolazim".

Najveća nesreća izbjeglištva je u tome što čovjek nigdje više ne živi punim srcem.

__________________


Poeziju nikada nije teško pisati, zato što se ona ne može pisati. Poezija dođe i prođe, kao i ljubav. I ako ja ne uhvatim taj dolazak, nje nema. Poezija je bogom dana i na njoj se ne radi, na prozi se radi. Ono što je bitno što uhvatim, ja to mogu dotjerivati, popravljati, varirati ritam, varirati riječi, ali bog pošalje pjesmu pjesniku, a ako vi ne znate da je primite, onda nema pjesme.

__________________

 

Pjesnički jezik ne može ni pobijediti niti biti poražen, on postoji sam za sebe i ima svoj put. Sve tehnologije i industrije i mediji — i ne htijući ga obogaćuju, pružaju mu veću mogućnost za poetsku ironiju, humornu asocijaciju i "smijeh kroz suze". U savremenoj poeziji sve je više tih novih jezičkih primjesa, a to znači da jezik poezije postaje širi, jezik čovjekovog života.

___________________

 

Svijet nestaje otkako je nastao, jednom će i nestati to nešto što mi smatramo svijetom. Ali, u početku nije bio svijet, nego riječ, a ona je ostala do današnjeg dana. I ne vidim razloga zbog kojega i dalje riječ ne bi mogla značiti i to izbavljenje. A ako izbavljenja ipak ne bude, znači da ni riječ nas nije mogla spasiti.



 

AVE MARIJA
 
Prođoše kroz tvoje djevičanstvo krstaši s bodežima
i blijedi mjesečari s molitvama
i dječaci brzosagorljivi i kosmati krakani govorljivi
i tihi kompleksaši otrovani
i malaksali Don Žuani neodoljivi
o bože moj o moja Marija
u koliko si prljavih postelja
svoj sveti miris posijala.
 
Zdravo Marija. Niko nije imao milosti
ni milošte za tebe.
 
Jurišali su do tebe preko tvog preklanog pogleda.
Dok ovo jecam ja tako tužno mislim na sebe.
 
Zvali su te gospom od zdravlja
i svi samo jednom pred tobom klečali
a poslije po krčmama pričali da obična si
i da se samo praviš svetica.
 
O Marija moj gorki oreole
gašen u presramne zore
i paljen u vjeri u večeri.
 
Tvoje su usne žedne tihih dodira.
Podlo te silovaše i ruke ti otežaše.
Svi su te imali a ti nikad nikog nisi imala,
niko te dodirnuo nije.
Zato si tako jadno po svetom duhu začela.
 
U padu i jadu svi su te s pobožnošću
spominjali
preklinjali
bogom kumili
u vezu s nekim gospodinom dovodili.

Svi su tvoju molitvu prosili za sebe.
Ti si ih na koljenima svojim milošću svojom uznosila
o jadna Marija.
Ovo je moja molitva za tebe.

 

PERIFERIJA
 
Vozovi i danju prolaze ali danju ih ne primjećujemo
zato oni noću u nas ulaze, čujte im piskove:
 
to je mog sina nešto pregazilo
to je mog dragog nešto zabolelo
 
to mog brata vode na robiju
to svjetovi pobješnjeli ratuju
 
to sestru moju četa razbojnika siluje
to kćer moju nerođenu nebo čelom miluje
 
to moja mrtva majka ime moje izgovara
to mene tama na zločin nagovara
 
to ja umirem uz pisak
dok voz jedan nekud u noć odlazi
 
to nas živi spominju
to nas mrtvi opominju
to naš život prolazi.

SEKULIĆ: Poeziju nikada nije teško pisati, zato što se ona ne može pisati. Poezija dođe i prođe, kao i ljubav. I ako ja ne uhvatim taj dolazak, nje nema. Poezija je bogom dana i na njoj se ne radi, na prozi se radi. Ono što je bitno što uhvatim, ja to mogu dotjerivati, popravljati, varirati ritam, varirati riječi, ali bog pošalje pjesmu pjesniku, a ako vi ne znate da je primite, onda nema pjesme.

Više detalja na: http://www.nezavisne.com/kultura/knjizevnost/Dara-Sekulic-Zivim-svoju-poeziju/198687
  

DOM KAD SE IZGOVORI ODZVANJA KAO MIR

Dom svoj sam odsanjala.
Šarene prostirke, njegove dolaske.
Čokoladu po džepovima, na oknima bijele dane.
I kad svane kave bijele.
Oproštaje pred vratima.

Praznike i nedelje,
paketiće ispod miške;
miris sapuna i ljiljana, malo svađe
i velike ruke muške.

Mirenja i pomirenja
preko dečijih poljubaca.
Tople vode subotama.
Žute kvake na vratima.
Sve sam tako odsanjala ulicama.

 

SEKULIĆ: Poeziju nikada nije teško pisati, zato što se ona ne može pisati. Poezija dođe i prođe, kao i ljubav. I ako ja ne uhvatim taj dolazak, nje nema. Poezija je bogom dana i na njoj se ne radi, na prozi se radi. Ono što je bitno što uhvatim, ja to mogu dotjerivati, popravljati, varirati ritam, varirati riječi, ali bog pošalje pjesmu pjesniku, a ako vi ne znate da je primite, onda nema pjesme.

Više detalja na: http://www.nezavisne.com/kultura/knjizevnost/Dara-Sekulic-Zivim-svoju-poeziju/198687

 

 

 

Dara kod Sidrana, Bošnjački Institut, decembar 2016.

Dara kod Sidrana, Bošnjački Institut, decembar 2016.

Retour à l'accueil