Ponovo jedno lice koja sam mogla voljeti, duša koja mi puno govori i o meni, zakašnjeli susret sa krasnim čovjekom, pjesnikom i novinarem  Mehom Barakovićem. Rodjen 1945 u Banja Luci, umro septembra 2011 nakon kratke bolesti u Goteborgu u Švedskoj. Rasplinuo se zadnji  Mehin  dah u zemlji u kojoj je, nakon progona,  odlučio nastaviti biti dobar čovjek pustivši  dušu da se razlije sve godine prema (i njegovu) Trebinju. 

Čitajući Mehine uzrele stihove pomislih kako, štp mnogi ne znaju,  nama koji smo se rastali od Bosne i nije bilo prava povratka,  svima se u duši formiralo novo, četvrto oko, ono kojim stalno našu Bosnu gledamo, na mrtvoj straži naše prošlosti stojimo  i čekamo.

Sva je ova planeta tankim linijama tih naših pogleda boli, čežnje i ljubavi protkana. A Mehu, eto gledajući  makar i posthumno, al' zaljubljena, nosiću uz sve  one koji su donijeli ljepotu i rječ u moj život, sve do i moga konačna "osipanja".

 

MEHO BARAKOVIĆ

Hercegovina
(Aliji Kebi)

I Mostar
i drevni Stolac
i mirisno Trebinje
sve se to u meni

Zapisuje
i traje
kao u zemnoj školjki
plača

I sunce
i bol kamena
i rrn i drača
u meni odzvanjaju
i sve to
i sve ono u meni se slama
i kroz mene

korača
zemlja
Hercegovina
kroz mene korača

 

RAZDALJINA

U svom sam strahu
i na svome sam smrtnom putu

ako se razdani
kad se grmljavina usitni
ti ćeš biti samo moja svjetlost
i izum moga sluha

presađenu vatru
mi smo unijeli u krv

iz mene govori razdaljina
i ptice osipanja.

 

ANGERED IZMEĐU NAS
...
3.
Obraćam se tvojoj duši raskošnoj
i u njoj tražim
ono nešto što ne znam ni kakvim imenom
da imenujem
a tražim
tebe
sebe
nas tražim na periferiji ovoga grada
u snovima i osipanjima tražim
jer znam da smo postojali
i da smo trajali
i bili znani
i vidljivi i nevidljivi bili
u danima i u noćima
i u navikama smo bili
znam da smo bili

Sada nas nema
nema nas sada nigdje

(Göteborg, septembar 2004.)

 

NOKTI

Nokti.
Njeni nokti.
Nokti gospože Elvire Jonsson i protekle noći boravili su na mome licu i nagom tijelu. Ona je svu bogovetnu noć na mome licu svojim sjajnim i mirišljavim noktima iscrtavala neku čudnovatu geografiju. Događalo se to na mome licu i tijelu. Neću da lažem - boljelo me nije niti malo.
Iz sna sam se budio. Zeđ me mučila. Da nije bilo te žeđi, još bih spavao u plišanom snu, zagledan u crtež na tijelu koga nisam mogao razumjeti.
Sada mi se malo i plače.
Samo zašto sam se probudio kada mi je u snu i crtežu gospođe Elvire Jonsson bilo mnogo bolje. Bilo mi je, uistinu, dobro bolje.
A sada i Slovo bola o Noktima.
Ona je ruke i nokte, zaista, imala odnjegovane, krhke i uvijek lakirane. Do nježnosti prstiju i jagodica, gospođa Elvira Jonsson, puno je držala. Znala je dugo i iscrpljujuće svoje prste na dirkama klavira, promatrati.
Nježnost prstiju i ruku, znala je dovoditi u vezu sa Dubrovnikom, ljetnim Dubrovnikom iz 1984. godine, kada se upravo preko dodira, skoro slučajnog dodira ruku, zaljubila u jednog mladog i blijedog Šveđanina.
Pod noktima joj je, i sada - more.

 

www.zapisi.net
ZAPISI IZ DUŠE
Meho Baraković

Tek početkom januara, godine 2001. zima, ova švedska zima, pokazala je da se ne šali. Već nekoliko dana temperature su prave, što bi se reklo “sibirske” – minus 25 stepeni. Snijega nema baš toliko, tridesetak centimetara, ali da je hladno, hladno je zaista. I previše, za mene južnjaka i Trebinjca. Neću više da pišem o hladnoći, i tome hoću li se, upravo u Švedskoj kao izbleglica, smrznuti i zalediti, jednom...
I ponovo se sjećam Trebinja.
Kao iz snova. Bajka se sama od sebe priča i rastvara.
U Starom gradu, pred kafanom koja se zvala “Bežigrad”, a to je, ustvari isto ono mjesto zvano “Zlatno burence”, a još ranije zvano “Rog”, poveća se grupa ljudi sakupila. Znaju se svi, podobro između sebe. To je, ustvari, jedna uigrana “ekipa”, društvo koje se tu počesto sastajalo, pjesme i sjedeljke radi. Popilo bi se, i zamezilo ponešto. I zapjevalo i zasviralo.
Sve bi započelo jednom rečenicom, koja je uvijek glasila isto:

 

"Mogli bi jednu u refenu, ko je za tako nešto..."

Dizanjem ruke, dao bi se pristanak. Sastavilo bi se nekoliko stolova, zasjelo i nakon uobičajenog dogovaranja i “naštimavanja” glasova, krenulo bi se lagano sa pjesmom. Onda bi došla i tura pića. Pošto bi se otpjevalo nekoliko starogradskih i dalmatinskih pjesama, uslijedila bi kraća pauza. Samo da se “akumulatori” napune, da se grlo gutljajem tekućine ispere, i zna se – ponovo pjesma.
Nikada mi nije bilo toliko hladno, i pored toga što sam se sa porodicom usidrio na sjeveru Evrope. Imam vrele trebinjske uspomene i sjećanja na okupljanja “uigranog tima” pred “Bežigradom”. Samo jezgro toga “tima” su sačinjavali: rahmetli doktor Zijo Ćatović, intelektualac samo takav, izuzetno obrazovan, sjajan govornik, veliki zaljubljenik Trebinja, ali malo što naš narod kaže i “na svoju ruku”, osjetljiv i mušičav. Dugi niz godina radio je u Sarajevu, u bolnici Jagomir. Tada profesor i magistar, a sada i doktor matematike Šefket Arslanagić, intelektualac i bibliofil (sakupljač knjiga, vrijednih i rijetkih) isto kao i rahmetli Zijo, koji je imao knjiga i knjiga, i na više stranih jezika. Šefket sada živi u Sarajevu, predaje na fakultetu, i na samosvojstven način boluje za Trebinjem. Član ekipe bio je i Ljubiša Anđelić, pravnik i novinar. Pravo je završio sa velikim zakašnjenjem, ali ga je, mislim na fakultet, ipak završio. Volio je ljude i druženje. I pored svega, mislim da je u suštini bio, veoma, veoma nesretan čovjek. Ono, na svoj način nesretan. Doktor stomatolog Milenko Bukvić, podosta je bio narcisoidan čovjek. Pored stomatologije, bavio se uvijek nečim, i to od pčelarstva do posjedovanja igrališta za golf. Poslovođa “Jugoplastikine” prodavnice, sada već pokojni Vlado Milutinović, zvani Šiljo, glavni je “junak” trebinjskog gradskog humora, koji je zubar Milenko pretočio u knjigu pod naslovom “U tri oka”. Isti taj Vlado, Bog da mu dušu prosti, bio je alfa i omega, finog i “kulturnog” trebinjskog trača. Sve novosti su “same dolazile”, sa kupcima i mušterijama u njegovu radnju. Ni kod koga on nije išao, a sve je znao šta se u gradu podno Leotara, dakle u Trebinju događa. Znao je i koja je novost bajata. U tome društvu uvijek je bio i pravnik Zoran Tadić, koji je zajedno sa gospodinom Perom Nikolićem, držao fotografsku radnju, naslijedivši u tom poslu oca. I Avdo Kreso, koga su samo njegovi prijatelji smjeli i imali to pravo da ga zovu i nadimkom “Guza” bio je zadužen za gitaru i intonaciju, kada bi trebala da “poteče” pjesma starogradska ili dalmatinska, u prelijepe trebinjske večeri, pred “Bežigradom”, gdje se sjedilo do u sitne, najsitnije sate. I Zdravko Jeremić, pravnik zaposlen u HET-u, bio je redovni član ovoga tima.
Samo da koga ne zaboravim i ne preskočim. I dalje žive sjećanja: onaj tim trebinjskih meraklija i zaljubljenika pjesme, ne bi se mogao ni zamisliti, a da u njemu nema, recimo jednog Iza–Izeta Kabila, zvanog Điza, tada radnika Industrije alata Trebinje, okorjelog neženje, ali zato velikog ljubavnika i prijatelja pjesme, posebno one talijanske, napolitanske. Znao je dobro da svira gitaru i prebire po žicama. I sada je u Trebinju, i znam da je svašta, baš svašta doživio u svome rodnom gradu. Neću, a da ne kažem i slovo o gospodinu Ismetu, takođe okorjelom neženji, zvanom Sanjo. On je u prošlosti Trebinja imao šta da kaže, ali počesto, to nije imao kome da ispriča, jer su, bez ikakvog razloga mnogi smatrali da su te njegove priče, jednostavno, nešto što se zove – demodé. Nije čaršijski red da se zaobiđe i ime Mustafe Cica Arnautovića, novinara “Oslobođenja” i pjesnika, koji sada živi u danskom Kopenhagenu. Znam i siguran sam, da mu Trebinje i bežigradska druženja puno, zasigurno puno nedostaju. Tuga za jugom, vrelinom i Trebišnjicom, mora da mu nedostaju. Zna samo pjesnik u njemu, kako mu je. Nikako! A zaborava, niotkuda.
Ne znam, je li još uvijek u Trebinju, i sada, doktor Zoran Paovica. Volio je pjesmu i znao je zapjevati. U ovom kolopletu ljudi, mojih sugrađana, najrazličitijih profesija i zanimanja, zatočenika gradskog života i sevdaha, počesto sam bio i ja, moja malenkost koja se još uvijek zove Meho Baraković, zapisivač ovog teksta, pjesnik i novinar, sada nakon progona Bošnjaka, nastanjen u Švedskoj.
Nego vrijeme neosjetno curi i protiče, a jedna fina navika koju su upražnjavali, gore pomenuti članovi trebinjske “ekipe” ne bi smjela nikako da se zaboravi. Formulacija “u refenu” znači: svi koliko nas ima za jednim podužim stolom naručujemo turu ili dvije pića, šta ko pije, i mezu naravno, a kada se na kraju to plaća, plaćaju svi zajedno, tako što se daje novca koliko hoćeš, odnosno koliko se za to namijenilo. To se kaže – u refenu, i bilo je vezano upravo za ovo društvo i ove ljude, o kojima se u ovom tekstu govori.
To je, tek sada vidim, i svjestan sam, prava, trebinjska, i samo trebinjska formulacija zajedništva, i upućenosti jednih na druge. Bilo je to tako, sjećam se.
Fajrunt!
Gospodo fajrunt. Imajte duše, i za mene.
Kafana, draga moja gospodo, otvorena je i sutra.
Novi dan, novi-stari život, nova nafaka. Pravo čovjek i govori – i nova nafaka. A sutra ponovo, i isto. Zna se mjesto okupljanja i ponovo, tura-dvije, opet, nego kako drugačije – u refenu...

 

 


 

Trebinje, panorama

Trebinje, panorama

Retour à l'accueil