NEDOVRŠENA

Telefon zazvoni dok vozim: Darija, ali ne mogu odgovoriti. Zaustavljam se na velikom parkiralištu pred poslugom gdje trebam kupiti ribu za sutra i javljam joj se. Poziva me na kafu u tek otvorenu "Indigo" kafanu pored željezničke stanice. Nismo se vidjele već dugo. Snijeg po malo propadiva ali cesta je suha. Parkiram se pored kafane i čekam nekoliko minuta da stigne, kuća joj je u ulici pored. U "Indigu" toplo, crveni tamni tonovi po zidovima, jedan ogroman buda od drveta obojen u bordo postavljen u čošak, svega i svačega obješeno po zidovima, kič koji zamara. Kod starog vlasnika, sa običnim drvenim namještajem i oštećenim stolovima je bio mnogo ugodnije i prisnije ali u gradu se za mojih 20 godina boravka ovdje mnogo toga već promijenilo. Naručujemo po čašu crnog vina i veliki topli sendvič za mezu, dijelimo ga na dvoje. Daria, kratko podšišana, sa naočarima koje vise na lancu, na granici mršavosti, umorne tamne puti i stroga izgleda, mi saopštava da je umro Mariov mlađi brat. "Mario se osjeća vrlo loše, postajemo prva linija za smrt ", dodaje tmurno na kraju.

- "Koliko toga do čega smo držali kao da ispari, rastopi se , rastvori , kako starimo ostaje malo, vrlo malo ičega vrijednog", lamentiram nad našim godinama i zastajem zamišljeno, pa kažem "Mora se razgovarati o smrti". Ali ona ne nastavlja jer se prisjeti u tom trenutku da treba da podsjeti Maria da je večera u rerni. Zove ga dok ja pogledom pratim On joj odgovara da će rađe doći do kafane da me vidi, njoj to ne smeta.

Ubrzo stiže , toliko brzo da se u meni nije stišalo uzbuđenje koje se javlja nezavisno od moje volje svaki puta kada ga sretnem. Njegova uvijek razbarušena sijeda kosa vijori oko kraljevskih crta lica Lava, duboki glas kojim me pozdravlja ispunjava sav prostor i ja sam kao uvijek doslovno izbačena iz cipela. Ustajem i primičem lice njegovu. Dodirujem mu mirisne, svježe izbrijane obraze usnama, zatim sjedamo. On naručuje još jednu turu crna vina za sve troje, Razgovor zastaje, zamjenjuje ga ležerno čakulanje, ispitujemo jedni druge za zdravlje, za djecu, za unuke. Koja razlika od razgovora koje vodimo kada sam sa nekim od njih dvoje sama! Prijatelji smo pojedinačno ali drugačije nam je druženje i teme, kada su u paru sa mnom, tako banalne da to zaista ne liči ni našta. Njihov uglađen odnos me ohladi toliko da izgubim želju da uopšte govorim. Ćak im je i visina glasa i modulacije umjerene, sve uvijek teče jednako da je, kada su zajedno, dosadno u njihovu društvu, monotono, nekako nestvarno prazno. Imaju stabilan brak, odnos pun pravila koja oboje poštuju, usaglašen i potvrđen potpisima prije 30 godina kada su htjeli da se razvedu pa odustali napravivši ugovor.. A ipak, gledam ih sa dragošću i vidim im dobrodošlicu u očima; uzalud, moja spontanost je potpuno zamrla. Darija nam nudi razgovor o izborima, on kurtoazno odgovara, ja ih pratim i prekidam pokojom kratkom upadicom ili smiješkom.. Ništa me više ne inspiriše u ovo veče, dosadno mi je i jedva čekam da odem. Ipak nepristojno je krenuti jer je Mario stigao tu zbog mene.

Izjavljujem mu saučešće za brata i to zvuči tako suhoparno. Imam želju da mu kažem nešto lijepo, pokažem malo nježnosti i brige, da ga zagrlim ali ne mogu pred Dariom , izgledaće u odnosu na njen govor previše intimno. On mi pomaže, zahvali se pa me pita me pita za Bosnu i spomene da je prošlo 20 godina od moga dolaska u Francusku. Tada ga pogledam u oči u kojim sam uvijek posebna i lijepa, mislim na trenutak kada sam ga prvi puta vidjela i zadrhtala na zvuk njegova glasa. Ljubav za njega je ušla u moje srce sa tim zvukom i nisam mogla da se odbranim. Tada mi je rekao gledajući me u oči "Zar baš ti da dođeš kod nas, ti među toliko miliona!".

Gledam ga i vjerujem da i on u mojim očima kao ja u njegovim,  čita da je uvijek , sve ove godine kako se znamo i lijep i poseban. Zatim se dosjetim da ga pitam za ime manastira u koji me vodio te prve godine moga kalvera kada sam stigla u njegovu porodicu iz Bosne, dodavši da ništa od onoga što se tada dešavalo nisam zaboravila. On potvrđuje da se sjeća jer nam priča kako sam taj poseban dan kada me vozio da slušam Gregorijansko pjevanje u Monte Cat plakala cijelo vrijeme mise a poslije u povratku šutila od silnih nadošlih osjećaja. Dobro je , pomislim, poruka je prošla, sve još pamti i zna da se i ja svega sjećam. Daria, čini se, ništa ne primijeti, nastavlja da priča o govoru socijalističkog kandidata Martin Obri u predizbornoj kampanji u Zenit-u tih dana. Gledam je i klimam glavom kao da sam zainteresovana. Koliko li sam samo truda i strpljenja uložila da bih razvila prijateljstvo sa njom i tako ostala u njegovoj blizini! A onda sam samu sebe iznenadila osjećaju prijateljstva za nju, prijateljstva koje godinama traje.

Popili smo još jednu turu vina, snijeg sve gušći pada. Ulica pred prozorima kafane se u sat vremena potpuno zabijelila, automobili koji prolaze su rijetki. Na njihov nagovor ja odlazim iz kafane prva. Iako ne pokazujem strah da vozim i radujem se gradu pod snijegom, njih dvoje me ispraćaju brižnim pogledom, Mario me prati do vrata kafane i ostaje gledati za mnom dok palim motor. Kući, udaljenoj tek kilometar, stižem vozeći sasvim polako, ostavljam auto u garažu pa izlazim na ulicu da napravim nekoliko gruda kojim gađam stub sa rasvjetom. Dobro mi dođe da kršim francuska pravila. Onda pozivam lift za ulazak u kuću,dok mi se duša i dalje smiruje poslije susreta sa njim i hiljadu misli prolazi glavom.

Je li mu vrijedilo odreći se nas dvoje za ovo što ima sve ove godine poslije onog dana kada sam otišla od njih da bih sačuvala ponos, a on prestao da traži kako da mi ugodi. Da li ona zna za naše osjećaje u ono vrijeme i prihvatila je, jer smo se odrekli svega, on vjerujem i zbog nje, ja zbog ponosa ratne izbjeglice? Možda se ljubav i takva , ako traje, zove ljubav. Možda je ljubav tek postojan osjećaj sreće koja se rađa u nama na postojanje drugog, bilo ko i bilo gdje da je pa sam njime obuhvatila i njegovu saputnicu. Možda je to baš pripitomljavanje o kojem nekada davno čitah kod "malog princa" da je ljubav … Možda je. I možda, ipak, znam da volim.

foto NB, Douai, 2015