Na 8.KNS susretima sretoh Enesa Kujundžića. uređuje reviju "Sevdah". Dok nam priča o sevdalinci i želji da se pripremi materijal za prijedlog UNESCO-u da se zaštiti kao svjetska kulturna tvorevina razmišljam o mjestu sevdalinke u mom životu. Mnogo je toga vezano za pjesmu kod nas, ona je dio našega, pa i moga bića. Tako večeras čitajući krasan odlomak iz objavljena romana "Miris jorgovana iz moje avlije", Merside S.Osmanbašić, u kom se pominje sevdalinka sjetih se jedne crne anegdote iz moga života.
 
1993. u Francuskoj, smješetan sa djecom kod jedne porodice da čekam proljeće i kraj rata, nisam imala nikakvih vijesti iz Bosne, ni radio aparat ni novina, ništa. Djeca odu u školu a ja sama u kući šutim, čekam. Onda nam je gazda dao radio aparat sa kasetofonom i ja sjednem i snimim sebe kako pjevam tiho sevdalinke, sve kojih sam se sjetila. A ja pjevam kada me uhvati baš dobro dert za domovinu ( ito je sevdah) , nekako kao da se u onoj pjesmi ona crna žuć odlije. Otada , kada se osamim upalim radio i slušam onu kasetu, nekako mi lakše da i odradim svoju dnevnu turu suza kada mi za mene kasetofon pjeva. Ali sedmicu potom stiže žena iz Biroa za strance iz Arrasa da me ukori , pozvala je gazdarica. "Laže da je nesretna iz rata", kaže preda mnom " Ona profitira sa nama, svaki dan na glas pjeva!" ... Ja slušam, pognula glavu i u grlu velika knedla, ni da progovorim ni progutam. Samo šutke gledam ove žene dok mi se oči prekrivaju zavjesom od suza. I mislim "Eh, Bosno moja, tugo naša , šta bi sa nama...".
 
Eto, to je nama sevdalinka, ali osim nas, kako da drugi koji sluša Mocarta dok ruča, zna?

Sarajevo, 30.jula 2017

8.KNS susreti, Sarajevo 27,28,29. juli 2017
SEVDALINKA
Retour à l'accueil