Jutros sjednem na terasu kafane Bordeaux. Desno od mene njih četvero mladjih ljudi uz kafu svi dime i s vremena na vrijeme razleže se gromoglasan smijeh i povici. Pijuckam lagano svoju limunadu i uživam u blagu jutru.Onda stiže od mene još stariji par i sjedaju za moj sto jer nema mjesta drugdje. Žena je uz izvinjenje zapalila cigaru, muškarac naspram nje ispod kačketa žmiri. Šute dok grupa kraj nas nastavlja da povremeno grohotnim smijehom i povicima plavi zadimljen prostor kafane.Onda žena gasi cigaru i zove ljutito svog muškarca da idu kući jer "ovdje se ne mođe u miru popiti kafa" . Samo što su zamakli za čošak par iz grupe odlazi i muk zavlada kafanom. Pijuckam limunadu i mi mislim na ono dvoje starih. Zatvoreni u svoj svijet ne znaju uživati u tudjoj radosti. A nisu se naučili ni strpljenju. Jer, baš tako i jeste u životu, taman kada odustanemo sve se samo od sebe sredi ... Valja znati čekati. . .

Ponedjeljak, Zenica, 16.8.2017

 

Retour à l'accueil