Do rahmetli  Malike (Salihbegović)  sam došla preko Aljoše. Sreo ju je u Beogradu u godinama oko Sarajevskog procesa i začudo, on, okorjeli trockista, nije vidio ništa neprilično  u njenoj pokrivenoj glavi , divio se njenom umu, hrabrosti i ženskoj ljepoti. Meni je godinama Melika ostala u podsvijesti više po priči iz sarajevskih kuloara da je bila vjenčana po šeriatu druga supruga Alije Izetbegovića kome su raja poslije dodala i novo vjenčanje sa nekom pravnicom Aidom u Visokom ratnih godina. Sviđala mi se priča o Izetbegoviću kao ženskom šarmeru, lično sam ga oduvijek i doživljavala kao ambiciozna čovjeka i nikada nisam vjerovala u njegovu veliku sposobnost ni odistinsku  posvećenost Bogu.

I tako, dođoh pominjanjem Melike i Alije u sukob sa Aljošom, toliki da se prestadosmo javljati jedna drugom, on mi smrtno zamjeri na pomisli da bi ta veza i mogla biti istinita jer ih je već vezala linija Homeinija.  Bi mi baš žao i kako smo u eri veza interneta potražih Meliku.
Tako je počelo i naše poznanstvo prvo preko njenih tekstova objavljenih na Internetu,  onda i sasvim odvojeno od svijeta ...  Kao uvijek kada sretnem nekoga  koji je znanjem ispolirao svoj um ja sam počela sa Melikom da razgovaram o onome u čemu mi se činilo da mogu da naučim od nje, o religiji koju je živjela.

Pisala mi je Melika i o Procesu, tvrdila da nikada prije procesa Aliju Izetbegovića ni srela , pokazala mi ljutnju  do mržnje prema komunistima, govorila o razdvojenosti od sina i tuzi za vrijeme godina zatvora, na kraju pokazala mi stihove  o majkama Srebrenice, gladi u svijetu .... mnogo toga oko čega smo mogle da kažemo jedna drugoj  stavove oko kojih se slažemo. Tako eto počelo se razvijati novo poznanstvo, ja sam pisala Aljoši i rekla da  sam zaista učinila nešto ružno pominjući Aliju i Meliku, da se radi o osobi koja intelektom izlazi iz standardnih normi  i da je, u odnosu na ono što i kako piše, potpuno banalna ta epizoda njena života bila ili ne istinita.  

I onda se desila smrt u mojoj porodici  sestrine Selme, imala je samo 32 godine i rođenu curičicu od deset dana. Hodala sam u očaju Zenicom , izgubljena od bola kao sva bliža porodica. U to vrijeme sam ružno pala i još slomila rebro a nisam mogla nikom ni da kažem da ne bih majci i sestri  bolu još dodala strah za mene.

I tada se javila Melika da mi napiše da je život kao i smrt kod čovjeka sve Bogu pripada i da sve mirno treba podnijeti, bez tuge.  Moje riječi o bolu su je očigledno iritirale.  Ipak, cijeneći njenu poruku i ne želeći da još i drugim prenosim svoj bol,  sjela sam u jutro i napisala joj kako sunce ulazi kroz moj prozor i kako prvi dan poslije tragedije vidim jutro, javlja se u meni ponovo pobuda za život. A Melika mi , za mene neočekivano uvredljivim  tonom odgovara da smo mi komunisti takvi, da ni u šta ne vjerujemo, da je i ta svjetlost i jutro , sve od Boga baš kao i život i smrt i da nisam u stanju da išta razumijem. Riječi su bile  tako grube i tako bešćutne da sam zanijemila. Nisam imala više ništa za razmjenu i sva vrata našeg  druženja su se zatvorila. Ne zbog Melikinih riječi upućenih meni nego zbog njena odnosa sa ljudima lišenog suosjećanja ...čak i kadai ako ovaj drugi ne govori ono što bismo htjeli. Uvredljiva isključivost  nije i ne može biti dio vjere u Boga.

Eto, sretoh Meliku opet jedne godine kada sam počela objavljivati aforizme, po nekom svom prijatelju mi je poslala poruku da «sam za razliku od mnogih, shvatila suštinu bosanske stvarnosti», da me čita  i da mi čestita. Prije samo mjesce dana moja prijateljica Jadranka je spomenu u sjećanju sa svojih studenstkih godina u Zagrebu, bila joj cimerka u domu. Saznadoh  i ne tražeći i od prijateljice Mevlide koja je u porodičnoj vezi sa Izetbegovićima više o Aliji ... ali sve to i nije važno jer mi ništa n epomože, čak i poneki odlični stihovi i pisanja Melikini da sperem gorčinu pri sjećanju na onaj dan kada je bila tako gruba prema meni u vrijeme teške žalosti.

Pokušah izdvojiti ono što jeste važno u angažovanju ove odistinski nadarene i  posebne heroine  našega podneblja i napisah nekrolog. Ali u meni ostade uvrijeđenost i po njoj znam da  ima još mnogo mnogo rada na mojoj plemenitosti ili oko moga saznanja o čovjeku do konačna stava. Jedino efemernost, prelaz u prašinu svih nas zajedno sa našim stavovim, idejama sve poništava i čini izlišnim...  Ali to, sigurna sam,  niukom slučaju ne može i ne treba poništiti žalost u duši čovjeka.

Meni je eto, Malikinog odlaska žao, ljutila se ona ili ne na ovu tugu.

 


NB, kraj augusta 2017


 

NB, Sarajevo, kraj augusta 2017
______________________________________________________________

Melika BOSNAWI
p r e m a t o m e :
Nije krivac Vrijeme
Krivci su pjesnici
Oh kako bi patetično zvučali danas
Friedrichovi "Ideali čovječanstva"
kad Post-moderna
(nije li, uostalom, vrijeme uvijek moderno
jer ga bez prestanka obnavljaju satovi?!)
dopušta i ovakvu moju
pjesničku, herezu
Naime sumnju (sasma suvislu)
da se Orfej hotimice, a ne u nestrpljenju
osvrnuo, izlazeć iz Hada
s Euridikom
prateć ga u stopu
I da su, štaviše
i Ovidije, i Stravinski, i njima slični
manje bili ganuti, njezinim, usudom
a više potrebom da pišuć
i skladajući. . .
i sami
kušaju
- smrt
Ne, nije krivo Vrijeme
krivi su pjesnici
čija sopstvena, nepojamna, cika
rastvara riječi u, izdvojena, slova
i poput, krhkih, krunica
oduzima im njihove, diakritičke, znake
u čijim se zvucima
i, skrivenim, vijednostima
najavljuje sama
- budućnost!
(Zasnovano na izvorno engleskim skicama iz Sarajeva, 8.02.2007. 16:28:56 - Sana, 27.09.14. 13:17 - Sarajevo, 10.10.14. 09:27)
Iz zbirke: PTICA O VRATU / BIRD ON NECK
SMRT MELIKE BOSNAWI
Retour à l'accueil