Došao daidža, kaže da su u RS jeftiniji lijekovi pa da odemo; ja uzela trolu, on već stigao tamo pa me čekao na zadnjoj stanici. Samo što smo stigli naiđosmo kraj žena koje kraj trotoara prodaju čučeći mrkvu, paradajz, trave, pletene čarape. Daidža obeća jednoj da ćemo u povratku kupiti džinovsko očerupano pile od skoro 3 kile, žena se kune jučer zaklano.

U apoteci nas dočeka ljubazna apotekarka koja nam pomože da se uvjerimo da smo džaba došli. Ali ispred vrata zgodan postariji čovjek zarastao u bradu (moj tip) prodaje nešto knjiga položenih na ponjavu. Među knjigama Titina slika, velika monografija, tek Prvi dio, o dobu Tita za "svega 5 KM, dao bih i jeftinije ako vam je nužda". Ne bi nužda ali jest nostalgija,obradovah se Titi i ponesoh ga do Federacije, pet minuta pješaka odatle, gdje sjedosmo da pijemo čaj. Kad krenusmo kući, ja zaboravila knjigu položenu na sto. Bijasmo na sredini pješačkog prelaza kada se začu glas od kafane: "Gospođo, ostavili ste Tita"! Okrenuh se razdragana i odgovorih smijući se "Jadni moj Tito, zar da ga po drugi put napustimo?!". Oko mene odjeknu smijeh. Vratih se po knjigu , sva kafana se prijateljski smješka, žena kraj struka trava što čući prodajući ovaj put u Federaciji dodaje "Bogme nam uz njega nikada ovako nije bilo". Za njom neki dodaju pokoju, odobravaju i kimaju glavama. Ja Titu donijela kući i položila na nizak stolac odmah ispred ulaznih vrata. Neka ga tamo , neka nastavi da me sa svima, bar u srcu, spaja! 
Duša draga i njegova,, posuta nadom, danas k'o zvjezdanim sjajem, vremena.

NB, Dobrinja, 28. septembar 2017.

 

Retour à l'accueil