TEKST KAO DOMOVINA

"Pišem, iako bi mi bilo lakše, možda i ljepše da samo čitam. Kada pišem, izlažem se; kada čitam, sakrivam se. Kada pišem, otkrivam sebe; kada čitam, otkrivam Drugog. I sebe u Drugom i drugačijem. Naše su najbolje misli već upisane u mudrosti velikih filozofa, naše tuge u poeziji velikih pjesnika već rečene, naše radosti u lijepim pjesmama opjevane. Ipak bismo svoje htjeli reći, jer je svaka riječ posebna, svaka bol za sebe, svako djelo po sebi, jer bi svako svoje htio, morao reći. I sada ponekad pomislim da je pisati besmisleno, ali sve i da jest, to je postao besmisao bez kojeg ne mogu, smisao mog postojanja, „fatalna privlačnost“.

Živim u tuđini. Kada takvo što zadesi pisca, onda nastoji ponovo uspostaviti izgubljeno, okupiti sve što je bilo i pomiriti s onim što jest, sve poredati u tekstu, u djelu koje je sjećanje na razbijenu cjelinu i žudnja da se stvori nova. A tada tekst postane istinska domovina pisca. (Pišem i dalje na jeziku koji je mojim susjedima nerazumljiv, većini, gotovo svima koje susrećem nepoznat, jeziku koji će možda nestati, ali ne odustajem, jer tako čuvam sebe samog. Mogao bih pisati i na nekom drugom, rasprostranjenijem jeziku, možda i bolje, i ljepše, ali ne bih osjetio da sam to ja, da to baš meni pripada. Heideggerova riječ da je jezik kuća bitka najveća je utjeha piscima za njihova neuzvraćena osjećanja. U jeziku sam kod sebe, u pisanju zaštićen: moj me tekst, i onaj koji pišem i onaj na kojem s radošću čitam čuva, izbavlja od straha, spaja s izgubljenim, spašava od smrti, brani od života. U njemu jesam)."

Predrag Finci

iz prikaza

Fincijev uvod u lektiru

Dok pisac piše, tekst mu je sugovornik, pisac diše sa svojim junacima, stihovima, idejama, riječima, ne odvaja se od njih, živi ih. Moja imaginacija je stvorila stvarnost teksta, koji se odvoji...

http://penbih.ba/2018/12/fincijev-uvod-u-lektiru/