ZAKASNJELI SUSRET

 Iz ciklusa "Znakovi"

Sestra prošle godine čekala kod ljekara kad Bruno , prepoznala ga, prolazi kraj nje. Njih dvoje se nikada nisu poznavali, sestra je sigurna da ju je zamijenio sa mnom jer je stao, pitao je kako je , ima li djece, kako živi! Moj Bože, poslije 40 i više godina je, konačno, progovorio sa "mnom"!

U trećem zeničke Gimnazije sam Novu godinu čekala u podrumskim prostorijama škole gdje smo organizovali igranke. Za tu priliku mama me poslala tetki Remzi koja je imala crnu štofanu kangar suknju, oparale smo tetkinu suknju, očistile konce i majka mi je sašila za mene suknju midi dužine da mogu da se obučem to veče. Uz suknju sam imala svijetlo žutu od žoržeta bluzu sa širokim rukavima i tri biserna dugmeta prekrojenu od haljine koju je iz Crvena krsta tetak donio majci da nama nešto sašije. I tako "naoružana ljepotom" otišla sam na slavlje u nadi da će i Bruno tamo biti. I ne samo da je i on stigao,nego je još sjedio na kraju istog dugog stola gdje su bila moja raja.

Cijelo veče sam čekala da mi se , konačno, obrati, bar jednu ljubaznu riječ ali ništa, ne znam je li me i pogledao. Drugi, koji su mogli biti možda i bliži mome srcu su dolazili po mene za ples, išla sam plesati, vraćala se i pogledala prema Bruni, smijala se , pjevala... on se od stola niti pomakao cijelo veče niti mi se obratio. Na kraju večeri je neko od raje prstom povukao praznu bocu od pive koju su momci krišom unijeli u salu ili od soka, ona se rasprsla na podu. Red je išao oko stola i došao i do mene: stavila sam bocu na rub stola, pogledala Brunin profil i povukla bocu, rasprsla se u sto komada, raja su mi pljeskala! Bio je to divan pad i meni se konačno vratilo raspoloženje: nastavili smo smijeh i ciku na svaki novi zvuk razbijena stakla... Ala sam uživala razbijajući flaše, sve pogledajući tog okrutnog mladog čovjeka koji me nije udostojio niti jednog pogleda!

Ali prekosutra, kada je crna sukja bila ponovo oparana , sašivena i vraćena tetki, po dolasku u školu me čekao poziv direktora škole:i on i sva zbornica , rekao mi je , su šokirani da ja, tako primjerna učenica razbijam flaše! Dobila sam kao i moji drugari sniženo vladanje i svi mi zabranu za organizovanje bilo kakvih igranki.

Tada sam stavila tačku na maštanje o Bruni. Ali eto, pred ovu Novu sjećam se te nekada davno godine, i smiješim se onoj sebi iz toga vremena. Koliko li me je bilo različitih za ova naša kratka života, mislim ? I šta bi bilo da sam produžila čekati dan da mi se Bruno obrati sve do tog susreta kod ljekara prošle godine? Jer Bog uvijek na kraju da (makar i poslije 40 godina!) ...ali pod uslovom da on bira kada i šta ...