ostaju osjecaji i navike

OSJEĆAJI OSTAJU

Imala sam dragu prijateljicu Hanouleure koja se razbolila od Ajzamera, nasljednog u njenoj porodici. Srećom, bolest je stigla nakon njenih 80 godina i u tri godine toliko napredovala da je nestalo svo sjećanje i sve naučene radnje. Sinovi su je smjestili u specijaliziranu ustanovu gdje bih povremeno otišla da je izvedem u šetnju. Jedan ljetni dan sam ponijela slamnate šešire da prošetamo poljem. Tada me više nije prepoznavala i sa ostalim bolesnicima je po čitav dan sjedila za stolom dok je neko ne bi pokrenuo otuda.

Došle smo do žitna polja, vodila sam je za ruku, sunce je prekrasno sjalo, ispred nas pravi Monet-ov ljetnji pejsaž. Stavih šešir Haneuleure u ruke, ona ga podiže i graciozno namjesti na glavu tačno kako je to znala prije raditi, moja prijateljica je bila divna dama i takvu sam je poznavala. Nasmiješila sam se i zagrlila je, bio je to tračak nje nekada, kao pozdrav našim danima, znak za mene da je još tu , negdje skrivena u tom tijelu koje propada.

Nekoliko mjeseci poslije sam došla po nju ponovo i vodila je do jezera gdje je uvijek skupljala cvijeće ... donijela sam joj buket ali nije znala šta je, nasmijala se jer sam se ja smijala i onda cvijeće prinijela u usta. Bolan trenutak i danas.

Kada smo stigle do doma po izlasku iz auta, iak

o cijeli moj boravak nije pokazala tračak prepoznavanja , Haneuleure se okrenula prema meni kada se pojavila bolničarka da je uvede u do,m i snažno se pripila uz moje tijelo. Bila je kao malena curica sva uzdrhtala koja se lijepi uz skute svoje majke. Više puta ju je bolničarka pokušala odvesti i ona se uporno vraćala u moj zagrljaj i ja sam postala očajna jer odlazim i ostavljam je a treba me.Kada su je konačno uveli u bolničke protorije, upalila sam auto i krenula, začuo se tup udar krajem u nešto, Poslije sam vidjela da se čošak ulubio pri dodiru sa nekim od automobilom na parkiralištu. Jasno mi je bilo da sam imala nesvjesnu potrebu sebe kazniti jer sam ostavljala prijatelja.to udubljenje me podsjeća na prijatelja već pet godina...

Bio je to naš zadnji susret. Pet godina evo otada, moj auto ima na sebi i dalje znak našeg zadnjeg susreta. Tako je Haneuleure ipak još sa mnom, dok svoju sudbinu šutke nastavljam. I naravno, s ljubavlju je se sjećam... dok mogu da se sjećam...

vi moji dragi kojih više nema

tu ste i dalje

ne može se zaboraviti prijatelja ali ljubav se vremenom briše,

u dubine tone

bez stvaranja novih uspomena.