28 VANZEMALJAC U PEČALBI

Broj 29 od 26.12.2014

U Sarajevu se 2002. sastalo 200 delegata iz 23 zemlje u svijetu (klubovi za vezu sa domovinom) i osnovali su Svjetski savez dijaspore. Po njihovim podacima oko1,3 miliona stanovnika Bosne i Hercegovine živi u inostranstvu. Od tada su se više puta sastajali, razgovarali , organizovali. Tvrde da se svake godine, samo po osnovu doznaka raznog tipa, preko Centralne banke u BiH slegne oko 3 milijarde KM. Poznavajući našeg čovjeka , sigurni su da je priliv po ovom osnovu čak dupli, oko 6 milijardi KM godišnje. Ali ja nisam bila nikada član nekog našeg kluba , niti se smatram dijasporom. Ne pravim ni humanitarne akcije za BiH , ako mogu pošaljem novac ili pomognem kome mogu. Ja sam za sebe odavno vanzemaljac na pečalbi u Francuskoj. Domovina me naučila da nju ne interesuju moje nevolje, ni moji uspjesi ovdje u svijetu i ja o njima i šutim. Meni je do domovine toliko stalo da i na šutnju pristajem, samo neka sam njena. Moje znanje, spoznaje, ništa što sam ostvarila u tom inostranstvu gdje sam « spasila guzicu » nikog ne interesuju, ćemu priča … šta bih drugo? Ta 18 godina kako idem poslije rata u BiH nikada nije niko pitao ništa o mome životu ovdje, kako i od čega živim, sa kim se družim, ćime se bavim a kamo li o dešavanjima u ovoj zemlji. Čim pređeš granicu, po ubjeđenjima u BiH, si uhvatio Boga za bradu i ne možeš biti bijeda i niti imati muka. Da je bogdom tako!
1996. sam dobila papir od našeg konzula da mogu, konačno, ponovo ući u Bosnu, javili su mi da je žena koja je stanovala u mome stanu umrla i da ga mogu preuzeti. Pojurila sam za Bosnu….. ali stan sam zatekla zapečačen i trebalo se obratiti sa molbom da mi se daju ključevi u Štab za Dobrinju (Novo Sarajevo) koji se nalazio još uvijek u nekom podrumu u sredini naselja. Ali oni u Štabu su me vraćali cijelu sedmicu za neke nove potvrde i papire. Konačno, u ponedjeljak ujutro kada sam ponovo došla u štab tip mi je, umjesto ključ eva i naloga za lomljenje pečata stavljenog na vrata moga stana, rekao da ne mogu da mi vrate stan jer su odlučili u međuvremenu da ga dodijele na « privremeno korištenje sinu borca što se borio za Sarajevo a nije izvukao guzicu iz opkoljena grada » kao što sam ja učinila . Toliko me zagušilo u grlu da nisam mogla prozboriti ni riječi. Tada sam shvatila da sam napravila katastrofalnu grešku da sa dva maloljetna sina odem u Francusku novembra 1992 konvojem nazvanim od humanitarne organizacije Equilibri "1000 majki sa djecom u sigurnosti " a preko zime. Nisam mogla razumjeti šta bi promijenilo da sam sa djecom ostala te zime u opkoljenu gradu ali očigledno je njima bilo važno. Iako sam u godinama opsade grada živjela u bijedi, išla od porodice do porodice u Francuskoj, s ruke ne ruku sa dvoje djece, čekajuci da nam udijele za život , to se nije pikalo, čim sam izašla iz grada meni je bilo dobro! Kriva sam jer nisam patila sa njima; kome sam mogla reči i koga je uopšte interesovalo kako se živjelo u inostranstvu, jesam li imala socijalno osiguranje, jesam li bila slobodna, jesam li imala šta jesti ? Pognute glave i plačući dok mi se srce kidalo sam obilazila tih dana Sarajevo, rane su se vidjele posvuda: na izrešetanim fasadama, izgorjelim urušenim zgradama, na asfaltu sa ogromnim ružama od granata obojenim u crveno, na niklim u opsadi od tri i po godine grobljima i mezarovima, na grobovima između kuća iskopanim jer se nije moglo dalje od pucanja. Ali najveće rane su bile u očima i srcima ljudi, nisam im mogla zamjeriti.

To jutro u Štabu je odlučena moja i sudbina moje djece, mi se u stvari nismo imali gdje vratiti. Na molbu da bar uđem u svoj stan, dali su mi nekog iz Štaba u pratnju, taj čovjek je pozvonio na vrata kod mene i mlada žena je otvorila moja vrata. U velikoj sobi je sjedilo njih pet-šest i pilo kafu iz moje đezve i filđana, na velikom stolu su bile pobacane fotografije moje djece izvađene iz albuma koje se neko spremao da odnese. Sve je bilo crno i oštećeno osim knjiga koje su ostale, čudom, netaknute. Na balkonu, na koji se ide iz kuhinje, sam zatekla ogromnu gomilu smeća : odjeća, tašne, razvaljene cipele, igračke, prljavi peškiri, sve je trunulo na kiši; u tavanu opet u otpacima hrane i smeću moje stolice, ćilimi, neoprene nagorjele šerpe sa ostacima hrane. Po svemu golublji izmet. Sve što je nekada bio moj dom o kome sam sanjala u tuđini, potucajući se od nemila do nedraga, je bilo pred mojim očima u rušenju i nemaru.

Skupila sam razbacane fotografije sa stola, mladi ljudi oko kafe u velikoj sobi su pričali i smijali se izmedju sebe, nisam im smetala. Sa gomile smeća na balkonu sam podigla svoj crni šešir sada sa rupama od moljaca, očistila ga rukavom i ušla u dječiju sobu gdje je bila neraspremljena posteljina ovoga para. Sa zida su me gledali moji dječaci iz uramljenih slika napravljenih njihov prvi dan u školi, na podu je bio prostrt tamno plavi ćilim, onaj što mi ga rahmetli otac poklonio za udaju. Poslije 4 godine teške tuđine konačno nešto moje. Pružila sam se na ćilim i zajecala ... ležala sam tako ne znam koliko jecala i jecala, oni su u susjednoj sobi pričali i smijali se, nisam im smetala.

Počeo je da sipi snijeg kada sam napuštala ponovo svoj dom, stavila sam onaj crni šešir izjeden od moljaca na glavu, mladi ljudi koji su se vjenčali nekoliko dana prije, su zatvorili vrata iza mene bez riječi izvinjenja. Ali u SDK kod vječne vatre, koja je i sada gorila, dok sam u redu čekala da platim neke račune zaprijetiše mi da će me ubiti jer "zna se ko je nosio šešire u Sarajevu ». Samo sam pognula glavu, skinula šešir i izvinula se. Stanovnici nekada i moga Sarajeva su bili sada čemerni, gladni ljudi ranjenih duša , odlaskom ja sam se razdvojila zauvijek od njih i bila prekrižena prećutno kao stanovnik grada. Trebalo je razumjeti.

Deset dana poslije napustila sam Bosnu autobusom jer avion kojim sam stigla preko Kelna zbog snijega nije poletio. Ušla sam u autobus zadimljen od silnih cigara koje su putnici dimili cijelo putovanje i uz glasnu pjesmu Ceca Raznjatović na radiu. Čekala sam stisnuta u dnu autobusa jutro i dolazak u Brisel, šuteći i u suzama jer sam bila svjesna da, u suštini , nema povrataka u Bosnu još vrlo vrlo dugo. Trebalo je to saopštiti djeci. To jutro po dolasku, crni šešir mi je ostao na polici autobusa da se voza iz Bosne za Brisel i opet u Bosnu kako ću i ja poslije godinama.

To putovanje se jedan dio mene zauvijek otkinuo od moje duše i nestao u balkanskim ponorima ... Sve do danas.