INVENTURA TREĆEG DOBA

Sa svakom godinom
sve je više riječi koje
brišem iz upotrebe,
k’o zgužvane stranice
ugašenih brojeva
telefona.

Dok sjedim na hrpi lišća
i brojim nove
koji padaju pred noge,
sužava se svijest na
pogled očinja vida.

Reči “volim Te”
onima koje volim
postaje isto kao onima
bez kojih rađe
provodim svoj vijek,
pristajem na sva prisustva.

Ni sa sobom nije
uvijek lako.
Pobuna,
ako se i javi,
ko zelen listić u nevrijeme
nikne i utihne.

Ne dajem ime izmaglici
što u rano jutro sa rijeke
ulazi kroz prozore sobe,
ona se sve češće vraća
- ne treba da je zovem,

a ipak, ljepotu i dalje
prepoznajem.
Tad dušu umirujem
dok polet ne utihne,
stradam u suton
jureći, k'o dijete leptirove,
krhke tragove sreće.

Nisam uspjela naučiti
da samo ne želeći ništa
mogu imati kakvo-takvo sve.

I dalje,
između velikih ploha tišine
i spoznaje besmisla,
najduže smijeh,
ili jauk u meni odjekuje.