Napravila sam više snimaka i ni jedan nije bio dobar, jednostavno nije mogla stati cijela u objektiv i sve su fotografije bile krnjave i nezanimljive. Nisam mogla odustati, bilo je nešto posebno u toj bijeloj fasadi sakriveno od moje svijesti,što sam željela uhvatiti. Onda pomislih da, ako ne može ući u objektiv cijela, a ja zbog uske ulice ne mogu da se odmaknem dalje, okrenuću aparat i imati je cijelu kako je moje oči vide što mi je najvažnije. I zabilježila sam je.

Sada, nekoliko mjeseci poslije, listajući foto arhivu ugledam je ponovo. Iznenađena zastanem, ne pokušavam da nakrivim glavu da je uspravnu vidim, ima dušu, dopada mi se. Na neki poseban način sve je u njoj: nedjeljno ljetno popodne u tuđem gradu, uske ulice u kojima su kuće nadživjele ljude, bijelilo fasade i ja sama u šetnji to popodne gonjena unutrašnjom pobudom koju ne razumijem da je uhvatim cijelu.

Nadišla me, sve je spojila i postala nešto drugo, samo svoje, to jest, ničije.


NB, juli 2016

TREN
Retour à l'accueil