Sjedim sa njom u uglu prostorije u koju se ulazi sa ulaznih vrata direktno: desno je prostor za kuhanje, lijevo trpezarijaski sto i divan. Uz zavojite, strme stepenice se penje do malena prostora u koji je stao ormar i dupli krevet, tu su i vrata koja vode do  WC-a  i tuša. Iako trajno invalid od granate 1993 u Sarajevu sve ove godine morala se penjati uz te merdevine i spustati i po dvadesetak  puta u danu.  Dobro ublijedila, kaže mi da joj je ljekar dao tablete za spavanje jer se po stotinu puta probudi u noći od silne brige kako će to sve sama odraditi. Valja do 1.marta sve razdužiti, naći ko će preuzeti stvari , odraditi potrebne prijave i odjave: telefon, kirija, voda, struja, intrenet, socijalno, račun na banci. Nakon dugo vremena u kom je stalno odlagala odluku jer nije mogla ni znala šta uraditi  konačno je odlučila je da ide živjeti to malo što joj je još ostalo kod svog djeteta i unučadi preko Okeana.  U onom ratnom turbulentnom vremenu oni su prvi otišli iz opkoljena Sarajeva, poslije je i ona silom prilika izašla i stigla kao ranjenik na obale okeana koji ju je dijelio od djeteta. Sve ove godine od rata naovamo je sa čežnjom pogledala obje strane svijeta: istok i rodno Sarajevo, oslabljeno, osiromašeno u brdima Balkana i zapad i prekookeanske daljine gdje su joj najdraži. "Tako sam umorna Nermana, jedva ovo radim, ne znam mogu li više a moram"  kaže mi zamagljena pogleda. Dugo je odlagala odluku: Sarajevo i samoća , ili svoje dijete i jos mnogo veća i dalja tudjina od našeg grada. "Moje je prošlo, neka  me djeca bar imaju", obrazlaže tešku odluku koja nije samo odricanje od svega ovdje, samostalnosti i svoga života, nego i od povratka u Bosnu.

Oko nas dom koji nestaje, imam osjećaj kao da sam u kući gdje je mrtvac upravo iznešen i stvari su izgubile smisao jer su postale ničije. Dižem glavu prema njoj i gorka kažem: "Ovo je opet udar rata, do smrti će nas pratiti". Pritom znam da nema smisla pomenuti kako ću njenim odlaskom biti još više osiromašena. Odgovara mi tugom pomirena "Moja Nermana, ništa ovo ne bi bilo da nam nisu uništili zemlju, ničega, ni jedne od ovih boli. Kako se šta dešava vidim ne izlazimo iz rata, do smrti će nas pratiti i uzimati nam i dalje danak".

Onda dugo šutimo gledajući u mračnu provaliju onog što nam se desilo i prekinulo nas, nosimo je sa sobom  već tolike godine. Tu je, i kada ne mislimo i ne govorimo o njoj vraća se, uvijek se vraća da dio nas ponovo negdje u nečemu otkine.

Fr, februar 2017

Bosna, 2015

Bosna, 2015

Retour à l'accueil