AUTOBUSKA STANICA SARAJEVO

I tako stigosmo na autobusku stanicu našega grada. Vrijeme je razlaza. Malo smo se natezali ko će prvi uzeti svoj autobus, prevagnu da je meni lakše do Zenice njego njemu do njegova Brčkog, pa ću ja čekati da vječnom putniku sa slikarskom kožnom oker boje torbom, kakvu sam, samo dobro izlizanu, vidjela  u Ateljeu Cezanna, mahnem dok odlazi. Kako imamo još skoro sat do polaska sjedamo u otvorenu kafanu na stanici i sitnim zadnjim parama kupimo po jedno Sarajevsko (pivo). 

Enes po navici pogleda oko sebe i pronađe njemu zanimljivo žensko lice na metar od nas, savjetujem mu da ga fotografiše jer neće stići možda da ga nacrta u bloku koji prvi vadi kada se sjeda za kafanski sto. Ali njemu to slikanje po fotografijama izgleda kao laž jer svaka crta koja padne na papir je riječ poeme, iz oka i iz srca  dok osobu gleda, on  miješa kao kistom odjek u sebi sa onim što vidi kao crte lica. Tek tada sve to odlazi na papir i tamo rađa novi život, sada  portreta.

Dok ispijamo zadnje gutjalje pive, do nas stiže mlađa žena sa dvoje malene djece, sjedaju i dječica počinju da nas pogledaju. Teško je odoljeti toliko ljepote: za nekoliko čokoladnih bombona i riječi imamo puno krasnih treptaja dječijih okica i smijeha. Dobro smo došli i nas dvoje njima i oni nama. Tako lako zaboravljam zadnju sitnu gorčinu da smo pet dana hodali po gradu, družili se sa drugima , pili zajedno, gledali ljudi u kafanama, u beskraj pričali, on vrijedno tražio  lica  i crtao ih dok je preko moga prelazio kao da mu se našla prepreka na putu za čarobne zemlje.

Dok Enes počinje malo da se nervira jer bi druga piva dobro došla, a na stanici nigdje ne može da se digne novac, maleni dohvaća moju flašu i  pravi se da pije.  Mati poviče "Enese, ostavi to, nije za tebe!". U pravi čas! Enes Veliki otkri da ima kraj sebe Enesa  Malog, pomislih "Kakva nagrada za Ego slikara!" .  Uslijedi veliki smijeh, oduševljenje, potvrda rođačke veze preko imena, tajnog znaka negdje Onoga Odozgo za sretan put! Smiješim se obojici blagonaklono i uzimam aparat da ih slikam! Malo potom autobus za Brčko odnese moga druga sa Sarajevskih ulica tih dana juna i Sarajeva u sjećanju na naše studentske godine koje smo vratili govorima, odnese ga u nova putovanja i potragu za inspiracijom.

U autobusu za Zenicu potom otvorih svesku i zapisah poemu o ljudima koji svoj svijet nose sa sobom kao grad na stijenama.  Prođe zadnji susret sa poetom ljudskih lica-slikarem Enesom Levićem, putnikom kome kafanski sto služi za pauzu na putu, radni sto i čeka da naiđe zanimljivo lice od kojeg će mu zaigrati slikarske žice i poželjet će da slika. Tako i tada se rađa nova Enesova slikarska poema, od kojih evo nekoliko, po mome izboru i bez pitanja,  zakačih na ovaj blog..

Klikom na fotografiju uvecace se , a nova pojaviti slijedeci strelice.