BOSNA KOJU TRAŽIM - TRAGOM PRAVOSLAVLJA

Grad Goražde se prvi put spominje 1397. godine. Do 1376. ovo područje bilo pod vladavinom bosanskog bana Tvrtka.
U mjesecu martu 1391. umire kralj Tvrtko, i izbijaju razne neprilike u bosanskoj državi. Od tada oblašću Gornjeg Podrinja koja se zvala „Drinska knežina“ ili „Drina“ upravljaju do osvajanja Osmanlija, nekih sedamdesetak godina, neovisno od bosanske krune, humske vojvode iz porodice Hranića, koji su se kasnije nazvali Kosače. Prvi vojvoda Podrinjske oblasti bio je Sandalj Hranić, iz sela Kosača kod Goražda na lijevoj strani rijeke Osanice.Kosače su bosanski srednjovjekovni plemićki i vlastelinski rod koji je imao značajnu ulogu u historiji srednjovjekovne Bosne. U početku to je ime za pleme u koje su ulazile velmože, velike vojvode, vojvode, knezovi, te četiri kuće pripadnika sitnog plemstva. U svome vremenu Kosače su se smatrale Bosancima, kako to pokazuju aprila 1437. Ivan Vuković i Juraj Radivoja Stipković pripadnici četiri kuće roda Kosača (Nobiles et egregii viri ser Iuan Vochouich et ser Giurag Radiuoy Stipchouich} ambo Bosinenses et attinentes condam voiuode Sandagl ex quatuor domibus attinentium eiusdem voiuode).
Sandalj Hranić je pretežno boravio u svom dvoru na Samoboru kod Goražda, osobito ljeti. Poslije njegove smrti marta 1435. godine vlast u ovim krajevima preuzeo je sinovac Stjepan Vukčić-Kosača (sin kneza Vukca Hranića i Katarine Kosače), rođen u selu Kosača 15 km od Goražda. Stjepan se 1437. potpuno otrgnuo od bosanskog kralja i neovisno gospodario ovim krajevima sve do svoje smrti 1466 (punih 29 godina).
Posjed Kosača se teritorijalno razvijao iz središta na području gornjeg Podrinja. Odatle se širio u skladu sa teritorijalnim širenjem Bosne iz vremena Tvrtka I Kotromanića. Stjepan Vukčić Kosača (cca 1404- 22. maja 1466), veliki vojvoda Rusaga bosanskoga, od 1448. godine herceg, bio je najistaknutiji vlastelin među Kosačama. Njegov posjed se protezao od Lima i Drine preko Neretve u Dalmaciji i Hrvatskoj do Imotskog, a po njegovom posjedu (Hercegova zemlja) danas nosi ime Hercegovin a (u prilogu karta).
Kosače su posjedovale veliki broj tvrđava između ostalog Foča, Sutjeska, Goražde, Samobor, Nikšić, Ostrog, Trebinje, Herceg-Novi, Nevesinje, Počitelj, Blagaj (Mostar),Omiš, Imotski, Hum itd
Sve godine vladavine Stjepan se borio ili da se odbrani ili osvajao tuđu zemlju, tako je onda bilo doba. U sukobu sa Pavlovićima, vojvodi Radoslavu Pavloviću je preoteo njegove južne posjede na području Trebinja 1438. godine. Od 1440. do 1443. proširio je vlast na Omiš, Završje (ili Tropolje), Poljica, Gornju Zetu, Bar, Trebinje i Klobuk. Ženio se tri puta. Prva žena bila je Jelena Balšić, zetska princeza iz kuće Balšića, koju je oženio 1424. godine. Hercežica Jelena je umrla 1453. godine. Dvije godine kasnije oženio je Barbaru, a 1460. Njemicu Ceciliju. Sin vojvotkinje Cecilije i vojvode Stjepana je bio Stjepan Hercegović Kosača (po prelasku na islam poznat kao Ahmed-paša). Stjepan, Ugrožen od Mlečana i zetskog vojvode Stefana Crnojevića, koji su mu ubrzo zatim oteli Bar, Gornju Zetu i Omiš, se pomirio s bosanskim kraljem Stjepanom Tomašem, s kojim je do tada ratovao. U znak pomirbe pristao je na udaju kćeri Katarine za bosanskog kralja (1446). Znamo da je naša Katarina kao uslov za udaju pristala da postane katolkinja, dok je porodica muža joj, od pape ucijenjena takođe javno pristala na katolicizam.
Godine 1448. Stjepan Kosača se priklonio Osmanlijama i srpskom despotu Đurađu Brankoviću u napadu na bosanskog kralja i usvojio titulu hercega, kojom ga je oslovljavao Fridrik III, car Svetog Rimskog Carstva. Tokom trećeg braka, s bavarskom princezom Cecilijom, u korespodenciji je koristio njemačku transliteraciju njegove titule vojvoda - Hercog (što je, u narodnom jeziku, evaluiralo u 'herceg'). Teritorija pod njegovom vlašću, protezala se od Lima do Cetine i od Rame do Kotorskog zaljeva. Na tom je prostoru bio poput samostalnog vladara.
Herceg Stjepan stolovao je u više rezidencija, najčešće u dva grada: ljeti u Blagaju, a zimi u (Herceg) Novom. Težnje za privrednim osamostaljenjem došle su do izražaja i u njegovim naporima da grad Novi razvije u pomorsko i trgovačko središte (1449. osnovao je radionicu sukna). Pritom je izbio rat s Kotorom i Dubrovnikom, koji je trajao 1451-54. Drugi konavoski rat, a u njega su se upleli i hercegovi protivnici (kralj Stjepan Tomaš, hercegov sin Vladislav Hercegović Kosača, vlastela Vlatkovići i pojedini hercegovi vazali). Osmanlijska vojna pomoć upućena hercegu pokolebala je njegove protivnike pa se 1453. pomirio sa sinom Vladislavom, a 1454. s Dubrovnikom. Pošto su Osmanlije počeli upadati u njegovu zemlju, pomirio se i s novim bosanskim kraljem Stjepanom Tomaševićem (1461). Nakon pada Bosne 1463. njegove zemlje su postupno, od 1465. godine, osvajali Osmanlije (Hum i Podrinje) i Mlečani (Neretvansku krajinu). Potkraj života vlast mu je bila svedena na usko primorsko područje s gradom Novim, koji su Osmanlije zauzeli 1482.
Herceg Stjepan Vukčić Kosača umro je 1466. godine. Nakon osmanlijskog osvajanja, posjed hercegove zemlje dobio je ime Hercegovina. Kroz dalji razvoj hercegovačke historije, obim područja Hercegovina se mijenjao, a održao se do danas.
Najstariju pravoslavnu crkvu na teritoriji Bosne i Hercegovine je izgradio upravo Stjepan Vukčić Kosača Kao godina gradnje uzima se 1446... .Smještena je četiri kilometra sjeverno od Goražda u naselju Donja Sopotnica. Da je ktitor ove crkve herceg Stjepan Vukčić Kosača potvrđuje natpis na mermernoj ploči tamne površine, veličine 125x21,5 cm. Na crkvi se, osim ktitorskog natpisa, nalazi još jedan natpis o monasima iz 15-16 vijeka. Manastirski karakter crkve potvrđuje i prvi popis stanovništva u Bosanskom sandžaku iz 1468/69. godine kao i prvi poimenični popis sandžaka vilajeta Hercegovina iz 1477. godine koji govori da crkva raspolaže znatnim zemljišnim posjedom Crkva je bila mala i nekoliko monaha koji su uzj nju živjeli osiguravali su službu, pa se zbog toga smatra da je imala karakteristike manastira. U neposrednoj blizini crkve nalazi se značajnije rimsko nalazište koje je predstavljalo jednu od putnih stanica ili manji vojni logor u funkciji važne rimske saobraćajnice koja je od Cavtata prolazila dolinom Drine prema sjeveroistočnim i istočnim dijelovima Balkana. Od ostataka naselja i rimskog svetilišta , do danas su sačuvana tri spomenika- ploče koje su uzidane u zidove crkve . Ploče su posvete bogovima, uzidane su u oltarskoj prostoriji, jedna je žrtvenik boga Termina , na drugoj je prikazano rimsko vrhovno božanstvo Merkur sa palicom i kerikejonom – kao grčko božanstvo Hermes psihopompos.
Crkva je podignuta na prostoru nekropole sa stećcima, na kojem je i nakon izgradnje crkve nastavljeno ukopavanje. Nekoliko stećaka sa natpisima je ugrađeno u zid crkve. Na jednom je natpis koji objašnjava da pod njim leži bosanski knez Radoslav Širinić.
Herceg Stjepan je umro mjeseca maja 1466. godine u Herceg Novom, a naslijedio ga je je njegov drugi sin Vlatko.
On je bio i posljednji vladar ovih oblasti, sa sjedištem u Samoboru, koji su Turci za njegova života potpuno preuzeli. Njegov mlađi brat Stjepan razišao se sa njim zbog podjele očevine, otišao na portu i 24. septembra 1474. godine javlja se kao musliman i nosi ime Ahmed Hercegović, koji kasnije zauzima visoke položaje u turskoj carevini, pa i položaj velikog vezira.

U prvim stoljećima naše ere na području Bosne i Hercegovine je stanovalo ilirsko stanovništvo koje je vjerovalo u svoje Bogove, kojima su dodali Rimska božanstva. Širenjem hrišćanstva koje su i Rimljani donijeli u ove krajeve u Bosni i Hercegovini se danas zna za preko 80 bazilika. U tim prvim stoljećima hrišćanstvoje još uvijek bilo više u formi neutvrđenih pravila, nije postalo državna religija koja će podupirati vlast, Isusu još nije postao Božiji sin i samim tim Bog, Sveto trojstvo nije definisano, niti je bila dirigovana ni utvrđena crkvena hijerarhija. Slabljenjem Carstva a time i uticaja lako je moguće da se u Bosni formirala i održala autohtona Bosanska Crkva sa pokušajima upliva Istočnog i zapadnog svijeta. Prolazila stoljeća, stizali i odlazili osvajači, vjerovanja se mijenjala i ljudi prilagođavali tražeći kako da prežive. Kako su vjerski objekti oduvijek bili sveti i smatralo se na svetim zemljištima to je veliki broj tih bogomolja zamijenjivan novima a posebno zbog ostataka kamenih blokova. Odatle nije čudo da se u crkvi u Goraždu nađu ugrađene rimske ploče i stećci. Ako je Kosača i bio osnivač Crkve u Goraždu nije se sigurno da su on i njegovi bili pravoslavni... najvjerovatnije kao i sve velmože u ta vremena u Bosni "negdje između", pa kako zatreba.

Po ženidbama knezova i plemića jasno je da se religija lako i mijenjala i preskakala sve u interesu održanja. Ali u svim natpisima i dokumentima provlači se riječ Bosna i ona je sve vijekove i pod osvajačim bila i ostala. Od kraja 4.vijeka, podjelom Rimskog carstva Drina je postala granica Istočnog i Zapadnog Carstva, granica koja će poslije dijeliti Katoličku Evropu i Bizantiju. I onda se, dolaskom Osmanlija tu ugnijezdio i islam. Otada, osim kratkih osvajanja, i uprkos silnim nastojanjima nije bilo značajnih pomaka.