TRAGOM BOSANSKE ISTORIJE: KRALJEVSTVA BALKANA

Obradovah se kada nađoh da je naš ban Tvrdko, postao kralj, bijaše i kralj Srbje i Hrvatske , bar za života, ali je vrijedilo. A kraljevska krv bogme nije voda Može biti i da je vratiti Kotromaniće na vlast dobar način da ponovo ko sav normalan svijet imamo jednog predsjednika Države , da se komšije prisjete da smo svoji, a oni bilo malo i naši, nikada mi njihovi ,,,, I naravno, našim povampirenim Bosancima da pokažemo da se itekako imaju čime ponositi
ako se vrate misli o svojoj i nas svih Bosni.

A evo šta pročitah:

Dok današnja Hrvatska od 1102 ima Ugarskog kralja , od 1527 do 1918 Habsburgovce dotle na području Srbije u 14 stoljeću raste Dušanovo carstvo ili Srpsko carstvo proglašeno 1346. godine. Nastalo je širenjem Srpskog kraljevstva (kraljevina Raška iz 1217. godine.) Dušanovo carstvo traje 25 godina i počinje slabiti nakon Dušanove smrti 1355. godine,Potpuno prestaje postojati nakon smrti njegovog sina i cara Uroša, 1371. godine.
Dušanovu titulu cara su priznavali priznavali Venecija, Dubrovačka Republika, BANOVINA BOSNA, Bugarsko Carstvo, Sveta Gora. Prijestolnica nije bila ustaljena: bila je u Raškoj, u Skoplju, u Prištini, Prizrenu, u Budimlji, ili negdje u Zeti.
Ovo Carstvo nije bilo nacionalna država jer u srednjem vijeku nacije nisu ni bile u mislima ljudi, u njoj su žijveli Srbi, Grci, Bugari i Albanci, trajalo samo 25 godina.Nakon Kosovske bitke, Moravska Srbija je kneževina. a nedugo potom postala je Despotovina.

U Bosni, u istom vijeku, 1353. godine (2 godine prije smrti Dušana) Ban Stjepan II Kotromanić je umro i iza sebe ostavlja bosansku državu, koja je nezavisna, privredno napredna i vojno veoma snažna. Po njegovoj smrti na vlast dolazi Tvrtko I Kotromanić, 15 godišnji junoša, dočekuju ga problema sređivanja odnosa bosanskih velmoža. Uz to, ugarski kralj Ludovik (koji vlada i prostorima današnje Hrvatske) pokušava zavladati Bosnom. Pitanje Crkve Bosanske, nakon gotovo stogodišnjeg zatišja ponovo je na tapetu, 1363. godine izbija sukob između Tvrtka i Ludovika, u kojem Tvrtko pobjeđuje. Nakon što je potvrdio svoje mjesto u Bosni Tvrtko pripaja Bosni veliki dio Srbije, uključujući područje današnjeg Sandžaka, zatim Zetu i južnu Dalmaciju, jadransku obalu od Dubrovnika do Boke Kotorske.

Nakon ovih osvajanja Tvrtko se kruniše za kralja Bosne 1377. godine u mjestu Mile kod Visokog (današnji Arnautovići), što je krunidbeno mjesto i svih kasnijih bosanskih kraljeva. Potom, sebe proglašava i kraljem Srbije, a malo kasnije i kraljem Hrvatske. Kralj Tvrtko osniva bosansku trgovačku luku na sjevernoj strani Boke Kotorske i naziva je "Novi", što se danas zove "Herceg Novi". Za vrijeme njegove vladavine bosanska vojska je najmodernija vojska na cijelom Balkanu. Zabilježeno je da je prvu upotrebu vatrenog oružja na Balkanu bila 13. august 1378. godine prilikom napada venecijanske flote na primorski bosanski grad Kotor. Bosanska vojska je tom prilikom upotrijebila tri bombarde (topa) i uspješno odbranila grad. Po smrti ugarskog kralja 1382. godine izbijaju nemiri na područjima dalmatinske obale, te kralj Tvrtko koristi tu priliku i šalje bosansku vojsku u taj dio Dalmacije, preuzima potpunu kontrolu nad cijelom Dalmacijom, zajedno sa ostrvima i pripaja Bosni Split, Trogir, Šibenik, te ostrva Brač, Korčulu i Hvar. Bosna je tih godina daleko najmoćnija država na Balkanu.

U zadnjem desetljeću svoje vladavine, kralj Tvrtko je suočen s upadima Osmanlija u Bosnu, prvo u jesen 1386. godine, te u ljeto 1388. godine kod Bileće, kada Bošnjani na čelu s knezom Vlatkom Vukovićem pobjeđuju Osmanlije.Tvrdko šalje vojsku i na Kosovo polje 1389. godine, udružene snage Zemlje Vuka Brankovića, Kraljevine Bosne (Vlatko Vuković)) , Kneževine Srbije (Lazar Hrebljanović) se u velikoj bitki toga vijeka suprotstavljaju Osmanskom carstvu. Sa Bosancima došli su u pomoć Srbima i hrvatski "krstaši", pod vodstvom Ivana Paližne, koji je kao vranski prior imao pod sobom krstaše vitezove Ivanovce. Iz bitke na Kosovu Bošnjani se vraćaju bez dramatičnih gubitaka, kršćanska Evropa sve do Pariza gdje zvone zvona u znak pobjede nad Osmanlijama na Kosovu slavi, čak je ubijen i Murat i sin mu Jakub , što se do tada Osmanlijama nije dešavalo.
Naravno da uticaj Vuka Brankovića potom na području Srbije jača, on će iz ove velike bitke steći ogroman ugled i , kako su Lazarova djeca maloljetna pretendirati na vlast i Kneževinom Srbijom zbog čega uzima ime Stefan (simbol krune Nemanjiča). Da bi održala kneževinu udova Lazara carica Milica vlada umjesto sina Stefana Lazarevića koji je postao novi knez Moravske Srbije. Uprkos porodičnoj tragediji, Lazarevići su se ubrzo okrenuli Turcima ne želeći da priznaju prevlast dinastije Brankovića, oni odlučuju da prihvate vrhovnu vlast sultana Bajazita čime će Moravsku Srbiju učinili vazalnom, pre sredine 1390. godine. Sporazumom sa sultanom, Stefan se obavezao na slanje vojnika Otomanskom carstvu i plaćanje danka, i na to da sa bratom Vukom i vlastelom jednom godišnje odlazi na dvor sultana i potvrđuje pokornost. Povrh svega, sultanu Bajazitu je lično odveo svoju najmlađu sestru Oliveru, ćerku pokojnog kneza Lazara, u maloazijski grad Bursu. Već tokom leta 1390. godine Lazarevićeve snage počinju da se bore uz otomanske i tako do kraja 19 stoljeća.

U kraljevini Bosni poslije Tvrtkove smrti 1391. godine nastupa poprilično nestabilna politička klima u Bosni, prouzrokovana rivalstvom unutar bosanskog plemstva, što rezultira veoma čestom promjenom bosanskih kraljeva. Tada i Ugarska pokušava iskoristiti priliku u svojim pretenzijama na Bosnu.Tako, kao i veliko Dušanovo Carstvo i Tvrdkovo nakon njegove smrti počinje da se kruni i propada, Bosna Turcima od 1437 plaća i godišnji danak, pa kada nema u materijalu ima u pograničnim tvrđavama i varošima. Ali nakon što se okrene Ugarima sporazumom iz 1461. i potpuno pokuša odvojiti od Osmanlija dobije da 1463. 150000 Osmanlija uđe u Bosnu,i pokori je. Zadnji Bosanski kralj Stjepan Tomaševića nakon što je izdao zapovijed o predaji gradova je ubijen 1463.u Jajcu Nije mu pomogao niko od zapadnih susjeda čak ni papa kojemu je uputio vapaj za pomoć. Tužno je
pismo posljednjeg bosanskog kralja Stjepana Tomaševića papi poslano 1461. godine. U tom pismu stanovnike svoga kraljestva zove Bošnjani, tako su sebe vijekovima i nazivali i poručuje:

„ I moja će propast povući za sobom i mnoge druge.

Dođe glas Kraljevstvu mi kako Car Turski Muhamed namjerava dojdućeg ljeta udariti s vojskom na mene i da je zato sve potrebito prigotovio. Tolkoj sili Turachkoj ja sam ne mogu odoljeti. Umiljeno sam molio Ugarsku i Bnetachku gospodu i Jurija Kastriota jeda bi mi u ovoj nevolji pohitali u pomoć, što molim i tebe, svepochtenog, uzmoznog i prosvijetlog gospodina i oca.

Ja ne ištem zlatnih brda, ali bih bio rad da moji neprijatelji kao i ljudi u mojoj zemlji uznaju kako mi tvoja pomoć neće uzmanjkati.

Jere, ako Bošnjani budu vidjeli da u ovoj rati neće biti sami i da će im mnogi ini pomioci – hrabrije će u rat iti i vojevati, a tagdi i Turachka vojska neće bez straha u moje vladanje naprasno ulisti.

Prilazi u moju zemlju su veoma teški, a tvrde na mnogim mjestima nedobitne, ter ne dopustaju da se prodre u moje Kraljevstvo".

Ali ostaviše ga samog i srednjovjekovna Bosna nestade, nešto kasnije , 1482 postaje Osmanska i Hercegova zemlja...

Tako eto skoro sto godina nakon Srbije i Bosnu uzeše Osmanlije, u njoj već podosta muslimana. Osmanlije dozvoliše Bosni da bude njihova provincija a bosanski jezik jedan od jezika na dvoru osmanskog carstva. Hrvatska imaše Habsburgovce na vratu do kraja Prvog svjetskog rata, Bosna Osmanlije do 1878, Srbija takođe.

Savijali šiju, poginjali glave, povremeno ustajali na ustanke, tuđinci ih gušili, oni nekada trpili nekada dobro bili pa i oni vladali, za druge ratovali jer su to i bila vremena ratova, borbe za održanje vlasti, nikada mira .. Vijekovi prođoše do današnjih dana.

Šta se u našim dušama nakupilo sve iz tih vijekova, koja sve nezadovoljstva i koje rane ne znam, ali da nam je sudbina svima bila poteška i da smo čekali vijekovima da ponovo i Srbija i Bosna i Hrvatska budu zemlje svojih građana.

Razni izvori