OPORUKA

U prvo jutro kada me ne bude više,
htjela bih da je nebo plavo kao danas,
samo da ne zvone žice
i ova kap suze
što mi je pala na lice,
to jutro da siđe niz okno prozora,
kroz koji jutros
gledam sunce.

Ti da spavaš obgrlivši jastuk
kao jutros,
da ti nježan dašak,
kao pero,
dodirne drago mi
lice,

kad me ne bude više.

Prijateljima ostavljam
sav svoj smijeh,
nebu svoje ruke,
Sarajevu ove duše
plam,

od sinova uzimam
moje tužno
srce,

i nek se nad Bosnom,  

u to prvo  jutro bez mene,

raspline
zadnji mi dah.