SJENKE GRADA - izvod

Vehbija

Sve kasabe su oduvijek imale svoje Ćorkane.... U Zenici u doba kada sam rasla to je bio Vehbija. Radio je kao hamal po Ćarsiji, krupan jak covjek svijetle kose, čisto obućen u radnič ko odijelo (imao je kazu dva brata koji se brinuli o njemu), često je sjedio kod gradske cesme. Sretali smo ga i po čarsiji; Mi djeca kada bi ga sreli , sakrili bi se iza čoska neke zgrade i vikali "Vehbija je li ti se otelila?!" A on bi dohvatao kamenje i gadjao nas psujući ; promašivao nas našu radost. Nisam imala pojma šta je to značilo dok nisam vec podrasla. Neko je onda ispričao da je Vehbija i rodjen bio malo retardiran. Radio je prije rata kod nekog gazde kao sluga i jedan dan ga neko zatekao u štali kako "oplodjuje" kravu .... A čarsija ko čarsija , nikada više nije zaboravila . Mene poslije bilo stid toga našega vikanja

Kana

Kaze majka da je Kana stigla u Zenicu u ratu  poslije sto su Talijani usli u Trebinje. Bogata Hromićka porijeklom (imala je brata Dzaferagu vec u Zenici) si je unajmila kuću/sobu  negdje na Carini. Bila je visoka, zgodna, uvijek krasno obučena u sivi kostim ili mantil i kapu/šešir sa valom. Po oslobodjenju  samo vise vale nije bilo. Godine su prolazile Hana je sve više starila, i povlačila se u sebe;  počela je nosati korpu od pruća sa sobom gdje god bi isla i posjećivati imućnije porodice. Došla bi tako, sjela na čosak sećije i malo govorila. Ukućani bi joj iznijeli da jede.  Ko zna kada je počela da skuplja kutije od bonbonjera , prazne kutije od cigareta i  nositi ih  kući te redati po sobi.  Niko nije zalazio kod nje niti je kome otvarala vrata. Malo je kome šta govorila ili se jadala. I već stariju curu bilo ju je milina vidjeti kako ide onako visoka , uspravna....

Jedne noći je komšije počeo tušiti dim, izlazio je iz njene sobe. Kutije su se bile zapalile i plamen je uhvatio i Hanu. Umrla je od opekotina u bolnici. Dva dana su jos poslije čistili stan od papirnih kutija koje je skupljala i kojih je bila puna sirotinjska soba sa samo tiš-šporetom   i zeljeznim krevetom.

Do danas nisam odgonetnula šta je Hana nalazila u tim kutijama i zasto ih je čuvala. Nije ni vazno, postale su u sjećanju dio nje same.  Ima ljudi tako da ko sjene zive u gradu i tek ostane sjećanje na tišinu i obrise dok prolaze kroz grad, kao urezane sjenke u ulice.

Ćamil

Kada smo bili mali izmedju 1950 i negdje 60 i neke roditelji su isli jednom mjesečno kupiti fasungu. Stvari su se nosile kući u korpi od pruća; tata je kupovao meni i sestri po rum pločicu i neku crnu čokoladicu ispunjeniu roza filom koju nisam voljela, a mami čokoladu za kuhanje koja se čuvala za kolače. Slatkiša se ne sjecam osim... čibuka sto ga je rahmetli dedo donosio unučadi kada bi došao da nas vidi. Kako je bio lijep u crnoj dzelabiji i velikom bijelom turbanu ... a plave oči kao različak. šareni čibuk (iz snova) se mogao kupiti kod Ćamila koji je na staroj čarsiji drzao tezgu kod gradske česme u blizini. Ćamil je bio omalehan nasmijan čovjek imao je uvijek crven fes na glavi. Kod Ćamila je bilo i lizala i jabuka obucenih u crveni topljeni šečer. Kada bismo šetali sestra i ja smo vukle oca prema Ćamilovoj tezgi i moljakale lizalo a tata se smijao i povlačio nas nazad. Ćamil bi zvao "Sudija daj bolan kupi djeci štagod sta si se stisnuo ? " a otac odgavarao "Gdje cu im šta kupiti kad si to ti sve pravio u gaćama".Ćamil bi se grohotom nasmijao i pruzao nam po lizalo onako zadjaba. Sestra i ja bi se ušutile, jest da nam nije bilo jasno kako je to Ćamil lizala pravio u gaćama i da nam se nije baš svidjalo ali zelja za slatkišem je bila jača ... Trebalo je da narastemo dobro pa da skontam da nije mogao praviti go, ali tada vec više niti je bilo Ćamila ni njegova fesa ni a ni naše stare čaršije. Sve seli u uspomene a onda polako odlazi i dalje negdje ko zna gdje...

(priče iz Zenice)

(Izvodi iz neobjavljene proze « Sjenke grada »)