15 U POTRAZI ZA UBLEHOM

Broj 15 od 19.9.2014.

Rasla  sam u zemlji u kojoj , kažu,  nije bilo demokratije ali me puno nije smetalo. Valjda su me naučili od malena da mislim kao ostali, pa se nije bilo teško ni složiti. Posebno kada je otac imao redovno platu i nije se bojao izgubiti radno mjesto, a ja se uz stipendiju Željezare zaposlila za samo 7 dana nakon diplome Onda nam umrije Tito, sve manje plate, nestašice, nestade blagostanja, dođe dan da nas informišu  na osnivačkim skupovima HDZ , SDS , SDA  kako nemamo demokratiju i da se za nju sada treba boriti,  da smo odvajkada  tri posebna naroda u Bosni i Hercegovini pa da treba da se borimo odvojeno između sebe za svoja prava; ja sam samo blejila, ništa ne shvatala. Ipak,  skoro neopažljivo, lagano sam promijenila stav kao i svi drugi, učinilo mi se da je prirodnije da neki , sposobniji i puno pametniji od drugih više i imaju i da se neki  u odlučivanje i ne miješaju (sjećajući se nekih delegata biranih u radničke Savjete preduzeća koji su više zijevali nego ikada slova pročitali). U predratnim godinama  siromašenja svih nas, koji nismo uspjeli spojiti  tržišnu ekonomiju okruženja i našu želju za osigurnje  dobra  za čovjeka, i ja sam sva vjerovanja stavila u sumnju. Nisam se mogla pridružiti onim što su u političke  programe pored demokratije za svoj narod uključili brigu o grobljima i vjersku nastavu, ali sam rado trošila sate i sate na traženje ideja  za privatnu inicijativu  i  bogaćenje. Vrlo nepromišljeno, danas znam,  pustila sam da potonu moja politička ubjeđenja o gradnji države po mjeri čovjeka. Klasnu borbu sam samo teoretski poznavala pa me nije ni žuljala.

Ne obogatih se, ne nađoh poduzetnička dara, ali stigoh u zbjegu bježeći od rata u razvijenu demokratsku sredinu i počeh tražiti da vidim kakav je to demokratija tamo gdje je ima.  Trajalo je to moje traženje godinama, čak sam izlazila i na izbore i glasala, upoznala vrlo bogate ljude onako odoka, i vrlo siromašne srcem. Ono što sam primijetila je da oni  sa najmanje para , začudo najviše daju drugima i imaju srca, i da oni koji imaju najviše nemaju vremena za druge, da se slomiše da profit uvećaju dok im sve ne eksplodira.  Prvo su bili socijalisti na vlasti, pa desnica,  pa opet na posljednjim izborima pobijedila ljevica i socijalisti, ali, kako ko dođe na vlast  vozi uvijek na desnoj strani, pa i ovi najnoviji  Sve mi je to bilo čudno i nekako nejasno kao sloboda, jer malo ko se bavio dobrom drugog, i o svojim političkim ubjeđenjima niko ne priča kao što niko nikome ne zna platu... Čudila sam se i vjerovala da je to demokratija  sve dok ne odoh na proteste u Pariz zbog odpuštanja radnika. Stigli smo autobusima sa svih strana zemlje, policija nas uputila na trg u centru grada, izredali se govornici, čuvali nas okolo dobro naoružani specijalci i ispratili do autobusa da se vratimo odakle smo došli. Otpuštanje nastavljeno i pored miliona ljudi  na protestima, demokratija stabilna. Ja prestala da  tražim da razumijem šta je njihova demokratija,  jer što sam više tražila ,sve više mi je postajala  ubleha.   Umjesto  jalova razmišljanja počeh  prizivati učenja iz Titina vremena  i razmišljati o  značenju fraze „klasna borba“ ,pitati se sve češće  nije  li , ipak , demokratija kada se, kako god bilo, gradi država za čovjeka umjesto za profit.

Nekako u  sami kraj mojih razmišljanja o demokratiji na djelu,  desilo se da su zatvarali preduzeće u kojem sam radila: Gubitak se nije mogao pokriti,  da ne znamo registrovali su  novo preduzeće na  nekog povjerljivog  (tetka  ili ujakovu ženu) , počeli prenosit tajno skupu opremu i planirali se zatvaranjem  riješiti dugova prema dobavljačima i radnika za kojima osiguranje plaća otpremnine: Jedan od vlasnika , koji je pogrešnom procjenom spucao 8  miliona eura u kampanju  koja nas je ubila, stigao  svježe obrijan u jedno jutro  da kaže da za deset dana niko više neće imati posla. Neki su padali u nesvjest, drugi stisnuli zube blijedi ali niko mu ništa  ne reče. Tada sam već bila osvješćeno svjesna  da  mi jedino klasna borba preostaje i da onaj ko me otpušta nije demokrata nego da svoj interes gleda. Izfotografisala sam svu opremu preduzeća sa registarskim brojevima opreme   i direktoru uz ljubazan  osmijeh primijetila da mi  žao što nas neće biti  pa sam slike da se sjetim pokupila.   Ugovaranje o mome otpuštanju je primilo drugi tok, ja na kolege zaboravila kao i oni na mene. To što je direktor bio gluplji od mene nije važno u demokratskoj hijerarhiji, ko ima pare  uslovljava i pamet. Ja sam svoj višak sive moždane mase u odnosu na njega  naučila da treba  sakriti ili upotrijebiti, zavisi koja je  korist od toga.  U klasnoj borbi,  sukobu interesa, nas dvoje nikada ne možemo biti na istoj strani,  pitanje je  ko će koga i kako uspjeti više da iskoristi: On mene za rad, ja njega za svoju platu.  I to je kao biti stalno u hladnom ratu.

Hodam Bosnom ovih dana, izbori se blizu, u  njima se pokazuje demokratija na sva vrata i na sva usta : Nude budućnost , nude zaposlenja, nude brigu za narod i svi lažu jer  je zemlja u vrlo teškom stanju i jer politička Dayton struktura ne dozvoli primjenu ekonomskih zakona i napredak ... A svi redom u strankama na vlasti sebe, djecu rođake i prijatelje već zbrinuli  i veliki broj njih, u stvari,  sa jedinom idejom da budu na vlasti , odavno dobro udomljeni. Hoćemo li opet „demokratski“ i za koga glasati?

Čitam kako nam je u selima 48 % žena i 25 % muškaraca nepismeno, u gradovima 7,8 % muškaraca i 22 % žena,  svi su oni dio glasačkog tijela, kao i oni koje vlast ne interesuje,  a ima ih najmanje koliko i nepismenih ... Ima ih osviještenih   koji ne žele da se uopšte petljaju sa izborima... Ostalo je biračko minimalno potanko  tijelo: dovoljno da pola izađe na izbore i glasa Za. A  glasa se za svoga orilo gorilo, ne pije vodu što su dvadeset i kusur godina slabo šta napravili „naši su“ , to je jedino sigurno ostalo,  pa to i prolazi. U suštini svi znamo da se velika sirotinja liječi još većom sirotinjom, jer sa vlasti niko ne siđe milom ili , ne daj bože, kada ne znaju drugačije, šalju se ljudi u rat. Da nam novi rat ne natovare na glave proći će koji su i prije bili .

U demokratiji tržišne ekonomije , ovoj  koju znam i vidim , vrijedi jedino aksioma „ja  ratujem sam“.  Nekako , kada bih morala sjediniti sva iskustva definicija bi bila da je demokratija sloboda izražavanja i kretanja sopstvenim interesima ...  U zbiru,  zakon većine izražen u parama.

O novim revolucijama ili presjecima Gordijeva čvora, za sada ne može ni da se sanja.