SARAJEVSKA VIJEĆNICA

Ulazim u, u ratu izgorenu pa obnovljenu Vijećnicu,
ljeto 2017.
Vratio se i Berber, na slikarskim je nogarama iza ulaznih vrata,
desno od njega na ekranu razigrani konji,
proljeće je,
tri mlada momka pod crvenim turbanima jašu u daljine,
sve cvjeta...

Potom je mladost prošla,
posljednji od njih se vraća u grad:
iz tame izlaze lica,..
snijeg pada na mezarje,
nišani i konji razigrani,
sve isto ali izmaglica.

Berberov "Tempo secondo»
i Berber,
prazna Vijećnica,
i ja,
ratna izbjeglica.

U središtu aule u krug
Gericault-ov pa Mersadov «Splav meduza»,
omaž Velaskezu,
Alegorija Srebrenice,
Alegorija Bosne,
Dubrovačka gospa,
slikareva Ada ...
naše Sarajevo nekada.

Ljepota koja za ovdje nije,
neće je,
ne pripada.

Svi se vraćamo
iako znamo da,
ako se jednom ode,
vratiti se ne može,
nikada.
Ali se sanja:
Put u Skender Vakuf,
povratak u Sarajevo,
povratak u Bosnu,

Na vrhu stepenica
pružena umorna ruka,
stopa..
Dok silazim
zaobilazim
krvav komad srca.

Vijećnica 2017.

u hodnicima bez mirisa knjiga
tempo terco,
tempo nakon rata i mira
Završni Tempo

Ni sramote,
ni stida.

_________________