22 JEDNA LJUDSKA TAJNA

 

Broj  22 od 7.11.2014.

Stefan mi je poslao poruku: Mama umrla u snu, ispraćaj je u nedjelju iz crkve Svete Tereze. Spriječena sam otići. Saznajem od poznanika da su na  misi sinovi lijepo govorili o majci. Udruženje za pješačenje, u kojem sam upoznala i sprijateljila se sa  bračnim parom G., Paulom i Hildom, poslalo je korpu cvijeća sa zahvalnicom. U govorima nad kovčegom je rečeno da je Hilda rođena i odrasla u Berlinu,  studirala dramsku umjetnost, da je bila godinama u korespondenciji  sa, u svijetu poznatim orijentalistom, velikim tumačem Indije i hinduizma i prevodiocem, Jean Herbertom.  Sa Jeanom,  za koga je svojevremeno nešto i prevodila , to znam, se nastavila dopisivati i poslije njegove smrti koristeći automatsko pisanje; pokazala mi je svojevremeno stranice i stranice ispisane drhtavim rukopisom.

Dok sam sa Paulom uvijek razmjenjivala dosjetke i smijeh, sa Hildom, damom plemenite ljepote,  koja je izgovarala  Francuski gore od mene, sam vremenom razvila tiho prijateljstvo, puno uzajamna razumijevanja koje se osjeća a ne govori. Pričale smo mnogo o literaturi, Bogu, životu u rodnoj zemlji.  Njemačka njene  mladosti je bilo prije svega za nju sjećanje na ljubljenog oca, visokog oficira njemačkog Wehrmachta, teškog invalida 2.og svjetskog rata. Prisjećala se sa osmjehom  svoje sreće pri susretu sa Hitlerom sa kojim se rukovala negdje pred sam rat. Povjerila mi je da su tih godina zanosa Hitlerom Nijemci , veliki broj njih, slutili ali nisu htjeli znati za logore. Čak se sjećala i pjevuckala mi pjesme Hitlerjugenda . « Sve je to bilo greška, godine nacizma, naša oduševljenja i ponos nacijom «   priznavala je kao činjenicu bez patosa u glasu, bez traženja opravdanja. Učila me tako preko sebe o svom narodu i ja sam mislila kako bi i u mojoj zemlji jednog dana trebali baš na isti način pričati o našem paklu.

Kada su njih dvoje, zbog starosti, prestali dolaziti na pješačenje, obilazila sam ih povremeno, izvodila autom u šetnju ili u restoran i to je trajalo nekoliko godina. Onda me u jedan petak navečer Hilda  nazvala i zamolila da dođem : Paul je vraćen iz bolnice, na samrti je a ona je sama. Otvorila mi je vrata  sasvim tiha, u očima iskra zahvalnosti što me vidi.  U  dugom  salonu,  pod velikim prozorom prema vrtu, leži u visokom bolničkom krevetu  Paul. Usta su mu poluotvorena, teško diše, na zjenice mu se spustila  plavičasta magla, pogled je odsutan…počeo je da odlazi. Hilda mu glasno kaže  “Evo došla je tvoja Nela”, nema reakcije. Onda mu ušuška deku oko tijela, zatvori svjetlo, ostavi poluotvorena vrata sobe  i poziva me da se popnemo na sprat da bismo razgovarale u miru.

Sjedimo tako u Paulovoj radnoj sobici gdje drži svoje najveće blago: arhivu i stvari kluba pješačenja čiji je on osnivač,  ima tomu 20 godina, Hilda je u fotelji naspram mene i  priča.  Šutim i slušam, uvjerena da joj je teško i da bježi od misli govorom. Vratila  se u 1957-u godinu kada je stigla iz Njemačke ovdje na Sjever Francuske da bi  usavršila svoj francuski. Počela je odrađivati staž u  kabinetu notara. Tu ju je sreo Paul, nesvršeni student žurnalistike koju je napustio da bi radio u očevoj Garažu za prodaju i  popravke automobila ; zaljubio se pri prvom susretu u nju. Počeo ju je sačekivati poslije posla, slati pisma, kupovati cvijeće,…    « Bio je suviše sirov za mene, kaže Hilda,  bježala sam od njega». 

Prekida govor, stanka kao da premišlja a onda me pita  “Znaš li ti Nela da ja volim mnogo više mog prvog sina Stefana od Sedrika ?”,  “Da, znam, potpuno je drugačiji  i fizički i karakterom, Sedrik je isti otac, Stefan ne liči ni na koga“, potvrdim . Mala pauza, a onda ona ubaci u prostor rečenicu-bombu: "U stvari, ja i nisam nikada sigurna da li je Stefan Paulov sin ili moga direktora u ono vrijeme! “. Nelagodnost me preplavi. “Da, u to vrijeme sam se voljela sa  mojim direktorom tajno, nastavlja,  ali imao je ženu i djecu, nije bilo govora da se rastavi. Krili smo se a Paul me počeo opsjedati. Jedno veče Paul me praktično  silovao.  Ne znam ni danas od kojeg od njih dvojice sam ostala trudna i čiji je sin Stefan!”. Opet mala pauza, teško disanje Paula na samrtnoj postelji  kao da je utihnuo. Šutim i gledam je netremice, jedva ostajem u fotelji, od silne želje da nisam tu i da to nisam čula.

“Trudna i očajna vratila sam se u Njemačku roditeljima, Paul je neprestano zvao, otac je govorio sa njim i onda  sve presjekao, rekao je da je vrijeme da se udam i  da treba  da Bogu budem pokorna. Udala sam se za Paula i služila ga sve ove godine, imala sam milost za njega. On, onaj drugi, je umro davno », konačno je zašutjela. Ne shvatam užasnuta da li me koristi za ispovjest  Paulu  ili se sveti pa glasno kaže jer je nemoćan na odlasku?  

U subotu, dan nakon noći priznanja, nazvala me u pola dvanaest da bi mi saopštila. da je  Paul je upravo izdahnuo.  Stigla sam kod njih petnaest minuta poslije. Paulovo tijelo leži na krevetu; bezvremenski  blijedo lice u miru onoga svijeta; stigli su  Paulov brat i žena mu,  čekamo da dođu iz Pogrebnog preduzeća da Paula  odnesu.

Na Hildinu molbu se penjem  na sprat da odaberem odjeću za samrtnu postelju moga drugara. Kada snesem torbu sa Paulovim kariranim sakoom za njegov zadnji put, mrtvozornici su stigli, iznose tijelo  iz kuće. Predam im torbu sa stvarima u koje će obući mrtvaca, porodica je u dvorištu iza kuće, čekaju da službenici pogrebnog preduzeća odu, Hilda je sa ostalima. Nakon toga svi ponovo ulazimo u kuću, ja bih htjela da pospremim posteljinu na kojoj je Paul izdahnuo sat prije, Hilda me zaustavlja rukom: "Neka, nemoj Nela, jutros sam je promijenila, čista je, ja ću u njoj spavati večeras"…