20 JOŠ JEDAN ODLAZAK

 

Broj 20 od 17.10.2014

Imam prijateljicu koja je sanjala o posjeti Indiji. Kada je konačno tamo otišla, vratila se neraspoložena i snuždena, kao da je provela svo vrijeme putovanja na kiši. Donijela je stotine fotografija ulica i ljudi, sve sličnih jedna na drugu: Krave na ulici, pretrpane tezge, ljudi na starim biciklima ili u starim automobilima, smeće posvuda, svinje u smeću, bose djevojčice pred kolibama-kućicama od gline sa utabanim podom,  tamna lica bosih žena, slamnati krovovi  i otvorena ognjišta sa vatrom..  Luciene je sa čudnom strašću u Indiji prikupljala slike siromaštva, pokazivala ih svima kao egzotiku, kao da tamo ništa drugo nema i kao da je postala ambasador bijede te daleke zemlje nekada njenih snova. Godinu poslije su u Indiju otišli Claude i Mathilde. Vratili su se sa putovanja oduševljeni zemljom i njenim bogatstvom,  donijeli hiljadu  fotografija hramova, pozlaćenih fasada i kipova,  gracioznih žena u plesu, toplih boja sarija, i blještava nakita. Balgonaklono se svaki puta smiješim kada vidim fotografije prijatelja napravljene u Indiji. Ne vide li naše oči uvijek ono što je duša sposobna i hoće da vidi?  Sa tim mislima, brinući za moj "vid" u mojoj domovini  evo spremam se za ponovni odlazak iz nje.
A nisu bili laki ovi mjeseci  u Bosni, dočekale su me poplave u augustu punog vode i kiša, izborne kampanje,  bitke koje su me porazile, u kojima sam učestvovala  diskutujući, glasajući i nadajući se boljitku.  Odlazim opet do moje druge domovine koja je več godinama ispred moga srca ali nikako da uđe unutra. Okrećem se danima oko sebe, ljudima, susretima, riječima  ne bih li što  više Bosne vidjela i ponijela sa sobom pravu, ne ovu koja me tjera da se od nje odcijepim već dvadeset godina. A kada je srce u pitanju teško je iz Bosne otići bez tuge i bola.  Prebirem po mislima , tražim očima i uporno si govorim da treba izvršiti svjesno odabir slika koje ću servirati o nama  Francuskim prijateljima. Svjesna sam da sam kao Lucienne, ljudi su mi i to kako žive uvijek prvi, ništa mi ne znače naših 5 % bogatih i njihove kućurine i vile.  Dovoljno je da vidim  pruženu ruku djeteta ili starca koji prosi, ispucale fasade i pločnike,  jadnog olinjalog psa lutalicu koji spava kraj smeća ili posred ulice, "closed" pred vratima zemaljskog Muzeja,  dugi, predugi zid Američke ambasade preko puta sarajevske željezničke stanice  pa da sve u ovom srcu utihne i čemer postane još veći.
Ali to neću da iznosim iz zemlje, to je naša samo briga. Naša slabost bi bile  i  fotografije naših bolnica, stotine  kafana, viška bogomolja u odnosu na domove i ručak na stolu, prekobrojni fakulteti i međunarodne samo za nas diplome, reklame hiljade bio-lijekova svih bolesti koje reklamiraju doktori sa diplomama, novine sa vijestima o ubijenim, nesrećama, krađama i slikama  ptica grabljivica, lešinara koji kopkaju po našim ranama, sve je to samo naša briga i naša intima i nikome ne dam da se tome išćuđava i posmatra nas kao egzotiku.   Ne bih ponijela u svijet ni našu ljubav za Evropsku zajednicu jer malo ko tamo u njoj , kao mi, vidi Eldorado i samo će još više posumnjati u našu iskrenost. Davno su tamo grurnuli u anonimu i Boga , nikome ne znači ništa gorući rast katoličanstva, islama, za pravoslavlje je isto. 

Šta ponijeti sa sobom da pokažem svijetlu stranu Bosne, znam li gledati kao Claude i Mathilda?Našu baklavu, našu "Behar" kocku, ajvar i pečenicu, travnički sir, Tešanjsku mineralnu vodu, burek ispod saća, hercegovačku lozu ili domaću šljivu, tvrdi  Livanjski sir  .... ?  Sve sam to več nosila i carinici se ibretili  kakav je ovo narod da vuče kofere hrane iz Bosne u razvijenu Evropu a ja mu objašnjavala da ove ukuse domovine nigdje ne nalazimo i da su i u tom svijetu u koji idem posebni ! Ali sam od pokazivanja ove Bosne  odustala, jer sve ove godine ma šta Francuzima  pokazala zadive se, probaju i opet nas zaborave, vjerni očuvanju svojih marki, šema  i navika.
Istina, imamo jedne od najljepši žena  na svijetu, imamo najtoplije prijateljske riječi i oči na svijetu, imamo  još uvijek mnogo ljudi koji kada te gledaju vide te, imamo još uvijek mnogo prodavača koji , ako im nemaš sitniš za plaćanje, kažu da ćeš platiti slijedeći put, imamo divne ženu-majku i odgovorne očeve za svoju djecu , imamo, još uvijek porodicu ali za to sve treba doći ovdje i na licu mjesta živjeti i vidjeti.

**

U subotu, pred  sam odlazak, vodim staru  majku na najbolju piletinu na svijetu i okolini u "Restoran  kod Fehre" na Lašvi.  A kod Fehre u uglu na zidu visi crveno-crna  Džankina jakna i piše da je tu nekada bio i sjedio Fehrin prijatelj, naš  rahmetli Nisvet Džanko, autor omiljene  "Pozitivne geografije". Kod Fehre nema čuvara iako je  restoran pun vrijednih suvenira, Džankin kaput je na zid objesio prijatelj   i  sa njim i dio svoje duše. Sjedim i crveno-crna karirana boja mi ispuni svo srce i obuze me ljubav, onako čista , sve moje veze sa svijetom i Bosnom su u njoj.  Tako  spoznah da ne treba da brinem,  sposobnost ljubavi ću opet ponijeti iz Bosne, ponijeću  tople riječi prodavačice cvijeća na Markalama  koji me pozva "Dodji mi opet....", ponijeću oči i pogled bosanskog čovjeka. Ja ne trebam fotografije pokazivati, ne moram Francuzima ništa reči, sve će se to oko mene osjetiti.

Pred sam polazak u novinama  čitam mrsku priču o cijepanju Bosne i Hercegovine, "Ne znaju je nahraniti pa je znaju cijepati " gorko zaključujem  zatvarajući kofer. Narod je odustao od vlasti uveliko ali vlast na narod računa za ponovo prigrabljene pozicije sa kojih su nas svojevremeno gađali pamovima i patovima .Odlazim a i ne znam kud ću i zašto ću, ma gdje bila od našeg čovjeka ja dalje neću. Odlazim, ostaje riječ pobune na ovu našu, balkansku tešku intimu, koja se još dovoljno ne čuje. Ja je ne iznosila Evropi!