JESENJA SONATA ii

Pruži mi ruku i provedi me
kroz još jednu jesen
u kojoj mi je majka daleko,
sestra daleko,

dom zaključan stoji.

U poštanskom sandučetu se

slažu računi i

nečije reklame.
 

Po krovu golubovi
svako jutro sitnim
koracima tapkaju,
tražeći
mrvice kruha.
Zima dolazi,
a ja sam i dalje
tako daleko.

Sve godine k'o lišće

pomeli vjetrovi.
Pomisao
na tvoj dolazak izblijedila i

prestala da se uz mene budi.

Gledam kroz prozor jesen
kako sve odnosi.
Nadi,
(u kojoj više nema ništa,
do suhi požutjeli listovi,
što se mrve pri dodiru)
iz inata,
ne dam da uz kiše
otplovi dalje.