18 LJILJINA GRUPNA TERAPIJA

Broj 18 od 10.10.2014

Nakon moga razvoda, 1989. godine,  kada sam zatražila ljekarsku pomoć zbog znakova reaktivne depresije upućena sam u Bolnicu na Koševo i tako tamo po prvi puta imala za terapeuta doktora  Ljilju Zelen –Karadžić. Pri prvom susretu mi je bila simpatična ta malena, kočoperna, ravna trupa, dobro natapirane kose i ružnih plastičnih šnala, ženica koja je imala ambiciju da u Bolnici primijeni grupnu terapiju za koju se navodno specijalizirala negdje u inostranstvu. Skupila je nas 12 pacijenata raznih socijalnih miljea i nacionalnosti pa smo se svakog četvrtka, više od dvije godine,  redovno nalazili po sat vremena sjedeći u krugu i analizirajući naše snove i naša vjerovanja. Ljilja je učestvovala u grupi kao član sa nama: u razgovore u terapiju je uvela priču o svome sinu Saši, kćerci Sonji, mužu  Radovanu koji voli meso, koji se ljuti, brine, a onda počinje politički angažovati u okviru SDS. Kako je Radovan napredovao tako je i Ljilja sve češće bila odsutna sa naših skupova, počela je mijenjati garderobu, na prstima i u ušima  su zasvjetlucali kamenčići, negdje se tu pojavila i bunda i sve je više ličila na prvu damu države umjesto na doktoricu koju željno čekamo da bismo jačali sopstvene psihe. 

U to  vrijeme u toku grupne terapije, Ljilja dozvoljava razgovore o politici, čak ih i proširuje, podučava nas, objašnjava, ja provociram razgovore ne bih li razumjela.  Kada je napadnut Dubrovnik, jedan od najljepših i najočuvanijih srednjevjekovnih gradova u svijetu pominjem  Stradun i nezaboravan  koncert dalmatinskih balada Tereze Kesovije na tvrđavi Revelin, kome sam sretna prisustvovala nekoliko godina prije. Ljilja se ne sjeća srcem Dubrovnika, sav odgovor je « Hrvati su napali prvi Plitvice gdje žive Srbi, tako im u Dubrovniku i treba ! ». Sve zapisujem duboko u srcu, iznenađena tolikom bezosjećajnošću, ne nalazim riječi.  Kada pokrećem priču o Jugoslaviji kaže « Mi volimo i želimo Jugoslaviju», « Ali ako drugi, Slovenci i Hrvati  ne vole i neće Jugoslaviju  Ljiljo šta onda ? » a ona odgovara «  Ako ne žele sa nama, široko im polje ! ». Koristi  iste fraze koje je njen muž lansirao na SDS skupovima i očigledno zdušno u svemu učestvuje. Sačekam nekoliko sastanaka da bih se ponovo vratila na istu temu « Može se svašta željeti, i Jugoslavija i Hrvatska, ali kako to tehnički izvesti Ljiljo? ». Ne odgovara ali sutra njen muž na zasjedanju Skupštine BiH ponavlja tu istu rečenicu i delegati su zašutjeli.

Tako sam saznala da je Ljilja dio Karadžićeva svijeta i da negdje  iza kućnih vrata sve diskutuju i pripremaju zajedno. Četvrtkom je sa nama a već subotom uz Radovana na nekom skupu na kojem se uzvikuju parole koje sve više odvajaju te ljude od svih drugih, kao da su svi  zahvaćeni istom bolešću masovnog sljepila u kome se samo jedna boja vidi: Ona koju oni nazivaju «Srbi Bosne i Hercegovine». A što je groteskno je da taj njen Radovan i nije rodom Bosanac. Na tu primjedbu Ljilja nema odgovora.

Onda je prvo je proglašena Republika Srpska u januaru 1992.  baš kada sam se vjenčala sa mojom velikom ljubavi, zajedno smo izašli na referendum o samostalnosti BiH,  u martu je svijet pristao na nezavisnost BiH, u aprilu je  počeo je rat i naš pakao, milion ljudi u zbjegovima, smrt, rušenja, raseljavanja, etnička čišćenja.  Negdje sam pročitala da je Ljilja otišla iz svoga Sarajeva na, do tada malu varošicu Pale, odakle se rat vodio i njen rodni grad tukao svakodnevno, držao u opsadi, izgladnjivao, ubijao  i ubijali ljudi …. . Dok je Ljilja djecu povela na Pale i nastavila spavati uz svoga čovjeka, mene je rat odveo iz Sarajeva do izbjeglištva sa dva dječaka, daleko od njihova oca, daleko od moga ljubljenog, od svih dragih. Pitala sam se je li u njoj jača zaljubljena žena od  ljekara, je li sebe zbog toga kao čovjeka anestezirala i postala samo monstrum projekta koji se zvao podjela Bosne i Hercegovine po svaku cijenu, projekta koji je koristio kao metodu istjerivanje ljudi sa ognjišta terorom, masovnim ubistvima civila, urbocidom, genocidom, nasilnim preseljavanjem, čišćenjem teritorija od drugih da bi se na njih naselili « Srbi » i tako stvorila samo njihova Bosna. Pitala sam se da li je li ona, Ljilja  ili zaljubljena žena krenula u krvave okršaje stojeći  uz svoga čovjeka, ma što on bio i radio?   Ja sam svoga voljenog ostavila u ratu da bi sinove izvela na sunce, ona je svoju djecu kao i sebe  naučila da budu Radovanovi « Srbi » kojima su život, sreća, bol drugih nevažni jer  « tako im treba, ne slažu sa nama »! 

Može li intelektualac, ljekar  voljeti tako slijepo nekoga da zaboravi svoje zakletve pomoći za očuvanje života drugoga, ma ko on bio?  U kojem času se zakletva i obaveza na odanost mužu prekidaju a počinje lična odgovornost čovjeka? Ne postaje li majka zločinac ako djecu ne odvoji od zločinca, makar im bio i otac? Nije li majci moralni zakon da život daje a ne  uništava,  najviši nalog, i od ljudi i od Boga?   Nije li  moralni zakon nedjeljiva i neprenosiva  obaveza svakoga pojedinca jednako kao  što je i krivica ?

Sa Karadžićevim bijegom od pravde 1995. kada je dignuta optužnica u Hagu za zločin, njegovim uhićenjem 2008.  do ovih dana ja sam Ljilju izgubila iz misli vjerujući da je, ipak, srce oslobodila.. A onda je večeras ponovo  ugledah, ovaj puta  na ekranu snimljenu kako , vidno ostarjela reže vrpcu za otvaranje Studentskog doma na Palama  kojemu se daje ime po « njenu » Radovanu! Onome istom  kome u 50 000 stranica i već šest godina prikupljanom materijalu dokazan masovan zločin i korištenje terora. Ljilji nije trebala niti jedna stranica da ovo zna, pa stajala je uz njega dok je komandovao.

Zašutila sam, odgovornost je nedjeljiva, podižem tešku glavu i vraćam se u salu bolnice na Koševu. Sjedimo u krugu nas 12 i ulazi kočoperna ženica natapirane kose i zategnuta bijela  mantila na ravnu trupu. Sjeda i čas počinje. A ja se dižem  i kažem joj « Đubre ! ». makar riječ kasni da se izgovori više od 20 godina, 

Ja za nju u ono vrijeme, sa vizijom ovoga što radi sada, presijeca vrpcu studentskog doma sa imenom zločinca Radovana ne nalazim drugu riječ,  ni drugog imena. Jer onda, jučer, danas, sutra, trovanje koje je i u njenu zatrovanu srcu se nastavlja…