17 MOJ OTUĐENI GRAD

Broj 17 od 3.10.2014.

Ne razumijem odakle potiče osjećaj da grad više nije naš, nešto  se desilo sa mojim gradom da nam se otuđio, sve ove godine poslije rata izgleda da propada i odlazi od nas,  iako je pun novih kružnih tokova, apoteka, kladionica, privatnih ljekarskih praksi, novih kafana, ministara, zgodnih cura i političara.  Ili to mi nismo isti, u mojim očima se možda nataložila magla i prašina pa ne vidim više?

U ovom gradu sam bila rođena, ovdje su mi i djedovi po materi i po ocu  prvi puta uzeli  u naručje svoje posljednje rođeno djete. Ovdje smo rasli, grudali se, krenuli u školu, voljeli se i rastajali, zvonila crkvena zvona i kazniona  i kada je tek nekoliko njih pogrbljenih od starosti ulazilo na misu. Ovdje su okuisale hodže pozive na molitvu i kandilji svjetlili za ramazane....Sve je to bilo u ovome gradu, između Drugog svjetskog i ovoga Našega rata kada sam rasla, tu su me primili u pionire, pa omladince a onda dali Partijsku knjižicu! Koliko puta samo smo trčali za Dan mladosti lokalnu štafetu?! Lijepili smo i čitali zelene i crne čitulje na velikim grudima razgranatih stabala kestenova ili drvenih bandera koje su nosile ulično svjetlo.  Naše mame i očeve je vjenčavao predsjednik opštine oslovljavajući ih sa „druže, drugarice“... Po kčerci i moga doktora Borića  Selmi, je Vlado Dijak napisao „Selma ne naginji se kroz prozor“ a „Bijelo dugme“ je pretvorilo u evergreen! Na Sarajevskoj ulici koja i ne znam kako se sada zove, pored apoteke Zvijezda je bila biblioteka sa tetom Fatimom  koja mi je strpljivo preporučivala knjige. Odatle sam iznijela u naručju i ponijela u život sa sobom Nikoletinu Bursača, Zolinu Nanu, Edmonda Dantesa, Anu Karenjinu, jahala kroz kanjone Kolorada uz kauboje Zane Graya. Sve je to bilo i sve je lijepo u sjećanju i uvijek kada dođem , hodam gradom tražeći tragove tih vremena. A njih nigdje više, čak ni u ruinama nema!

Skoro ništa  mi ne znači da su nove vlasti  dale ime ulici gdje je otac rastao  „Begagić put“, a dobili su svoju ulicu i Vojvodići i Ekinovići i mnogi drugi, iako  niti jedne kuće od Begagića, Vojvodića, Ekinovića u njima  više nema. Ispod oznake bulevara koji se dijelom zove Kulina Bana neko je upisao „Od Kulina Bana do Husinih dana“ (Husein Smajlović, načelnik Opštine u obnovljenu mandatu, rođen u selu  Obrenovac kod Zenice), a onda upozorenje da Bulevar nije gradio Ezo Arnautović nego Tito i Partija i stara Jugoslavija. Razdragana čitam ove grafite: možda grada i nema ali ima nas , doduše tihih, ušutjelih, skrivenih i zatvorenih u svoje kuće, među zidovima i u anonimnim napisima po zgradama...

Istina, u mome gradu se, bez pitanja građana, brišu imena zaslušnih iz Titova vremena iako,  da nije bilo tih četrdesetak godina između dva rata, građani ne znam gdje bi stanovali, kakve bi sokake i ulice imali, koje škole pohađali, pitanje je da li bi  bolnicu, fakultet, pijacu, autobusku stanicu i mnogo toga drugog uopšte  imali. A ipak, ne samo ulice, i škole su u gradu po nečijem dekretu dobile nova imena:  osnovnu školu u kojoj sam naučila slova i brojke ne zovu više „Sead Škrgo“ ...iako je Sead bio mladi SKOJevac,  zenički prvoborac ubijen u odbrani grada.  Seadova bista je sklonjena u parku kod stanice da kisne uz spomen ploču oslobodiocima grada 1945 , hrabrim sestrama Ditrih i nekada tako voljenom drugu Titu. U gradu je na prvi dan proljeća uvedena Čimburijada a dobro  utihnula proslava Dana oslobođenja 12 aprila svake godine.

Jedno  poslijepodne,šetam do ulice moga djetinjstva kojoj su takođe uzeli ime.  Idući  nekadašnjom   Šolajinom tražim  znakove prošlosti, prisjećam se nas mališana od dvije do osamnaest godina,prepoznajem  mjesta gdje smo kopali rupe  za igru „klisa i pale“, gdje smo pravili bunkere od snijega, pjevali sjedeći na travi uz cestu, igrali „ševe“, između dvije vatre  ili nogometa . Nove djece umjesto nas nekadašnjih ne vidim, na ulicama, djece u gradu da se igraju više nema.

... šetnjom do kraja ulice konačno vidim svjetlo u pretposljednjoj zgradi od 4 stana i 4 ulaza. Usudim se  da pozvonim na vrata. Malo je prošlo i otvara ih Branka,dobra drugarica  iz gimnazijskih dana. Izlazi i Emir, od rođenja komšija iz Šolajine i poziva me u kuću Sve je lijepo  u njihovoj dnevnoj sobi, i stvari i njihova lica i zatim nas troje u smijehu.

Emir me pita je li me još budi poziv na klanjanje sabah namaz iz džamije izgrađene poslije ovog rata i smještene  kraj zgrade Socijalnog. Nova vakuf-džamija je dar gradu nekog Avdića  i žene mu Derviše iz Sela Babina kraj Zenice. Nalazi se blizu sestrine kuće gdje boravim zadnjih mjesec dana,  o tome sam pisala na društvenoj mreži. Pričam eto Emiru i Branki kako sam , ljuta jer me ezan budi svaki dan u 5 ujutru otišla do hodže i tražila da smanji u decibelima poziv na molitvu. „Nemate pravo da nas hiljade u C blokovima budite bukom zbog šakice džematlija u to vrijeme.  Što taj Avdić nije uvakufio džamiju u svome Babinu?“, pitam, čini se sasvim razložno. Hodža mi odgovara da mu je žao ali ljudi traže da se dobro čuje poziv.  Ja mu predložem da toj desetini ljudi kupe voki-tokije kada već imaju para za mermernu džamiju. Ako neće nove tehnike,  neka se onda kao moj dedo nekada penje na munaru pa uči ezan umjesto što koristi decibele razglasa i mikrofona.Da bude gore, uz hodžu i ezan  zavijaju džukele što se motaju oko stadiona sve uglas  u sabah rani, dodajem. Jedan se džematlija tada, vjerovatno novi građanin i demokrata,   okrenu i posavjetova me , da umjesto što se bunim  počnem i ja sabah klanjati! Skoro da sam ga ubila pogledom, završavam uz smijeh izvještaj o ezanu u novo doba prijateljima. Novi smijeh i zaključujemo da mene možda više iritira da neko sa sela usred moga grada pravi toliko para da može da vakufi džamiju i mene tjera da slušam njegov ezan. Sigurno ima i toga, kažem , nasmijem se i lijep razgovor nastavlja da teče.

Kada krećem kući, Emir podiže veliku krušku iz zdjele za voće i poklanja  mi je, njegova Branka mi uz krušku  dodaje dobro rumenu jabuku.

Koračam  u sumrak lagano ulicom do majkina stana  noseći pobožno darove – i mislim raznježena:  Nigdje takvih umilnih,dobrih,blagih i široka srca ljudi. Istina je da je Titovo vrijeme kratko trajalo da bi promjene nabolje bile trajne i opet su nam došla teška vremena.  Grad muči muku, teške su godine ali ljubavi, dobrote  i poštenih divnih ljudi i dalje isto onoliko kao nekada ima.  Kada je dobro u ljudima život uvijek nadje put da poteče pa će i ovaj...

A imena ulica, trgova i škola je lako mijenjati, praznike dodavati ili brisati, biste vajati, džamije otvarati i zatvarati. Sve je to manje važno od ljudskog života.