KADA TIŠINE PROGOVORE

Ako tišine progovore.... Od jutros  mi se ta rečenica vrzma po glavi, toliko da predveče, dok vozeći kroz grad stajem na crvenom, pomislim kako se ja to opraštam  od ovoga svijeta svjetlosti jer : Tišine iz mene će progovoriti.  Trgnem se i provjerim kočnicu, mjenjač zategnem, izbacim kvačilo u ler.  Sve to uradim po redu da se vratim dunjaluku oko mene ali rečenica neće da ode i ostaje  negdje između pogleda i mene iznutra. Muči me to sa buđenjem stiglo do mene "Ako tišine progovore". Sigurna sam da to nisu obične tišine, ono kao "rekla, pa nije kazala", to su neke druge tišine dublje od pogleda i  tiha srca. Po povratku kući kasno naveče uzimam olovku i pišem, nadam se da će ruke znati izvući iz mene ono što svijest ne uspijeva. I tako, moja ruka počinje evo, ona  zna  koja je  to tišina koja ovu dušu muči  i vodi me tamo.

Bilo je to u proljeće 2005  kada je papa Vojtila, javljali su, bolestan ležao. Nije mi nikada bio simpatičan, nisam voljela njegov konzervatizam a još manje aktivno učešće u rušenju komunizma. Slabo sam šta i znala o njemu, nije me interesovao uopšte. Drugog  aprila naveče sam bila u Lillu na koncertu filharmonije u centru grada , prostor Novog  Stoljeća.   Tamo sam se to veče našla sa moje dvije jaranice, Francuske „veze“ kako ih ja zovem, pa uživala u koncertu ozbiljne, naši bi rekli, glazbe. . Poslije koncerta, negdje oko osam uveče, prije nego se rastanemo odlučimo da prošetamo gradom.  Ja sam u sredini, čavrljamo  o muzici, osjećam se dobro i ležerno, opuštena sam i raspoložena   kada odjednom, ja više nisam sa njima, prešla sam u neki drugi prostor, stojim na sredini i vidim   ispred mene  se pruža duga prazna ulica,  sa strana po koji listić na nisku ćosavu stablu  ili bačen zgužvan komad papira.  Zraka nema  u tom prostoru beskrajne tišine, tu  se ne diše. Ulažem strahovit napor da izađem odatle, iz tog svijeta vakum-tišine i da se vratim u Lille među drugarice gdje sam bila trenutak prije. Uspijevam da se išćupam, ogromnu snagu sam uložila.  Ponovo sam sa njima, ne znam koliko je vremena prošlo, vidim ih ponovo oko sebe i u ovome prostoru dišem. Osjećam se loše, puna straha i kažem (iz mene izlazi rečenica  kojoj moja svijest  nije tvorac) : „Papa je umro“. Jaranice  pogledaju kratko  upitno, ne znaju šta mi je,  i nastavljaju  kao da sam rekla  "lijepo veče" ili "vruč čaj". Sutra ujutru rano zvoni telefon,  Klodine: „Nermana, prepala si me strašno, jesi dobro?“ „A šta se desilo", pitam. „Pa papa je zaista umro sinoć negdje u vrijeme kada ti se ono desilo. Kada sam ušla u auto otvorila sam radio i čula. Mislila sam na tebe“, Malo potom me zove Fransoaz  i pita kako sam mogla osjetiti smrt Vojtile, ja koja čak nisam ni katolkinja.

Čekam jedno vrijeme da se smiri u meni osjećaj straha poslije te čudne avanture, ne pričam nikom da što prije zaboravim. Prošlo je više od godinu  dana  kada mi se opet vratilo jako sjećanje na taj dan, smeta me i odlučim da razgovaram sa prijateljicom koja je psiholog ali i vjernica-katolkinja. Ona  me sasluša radoznalo, ne kaže mi da izmišljam, zna me,  "Čudno jeste, kaže, ti si dobar čovjek Nermana a i on je", pa mi daje knjigu o Vojtilinu  životu da pročitam, možda u knjizi nađem odgovor. Ali ništa, nisam našla odgovor i muči me. Mjesec nakon toga kada sam ponovo počela da mislim o svom kratkom boravku u svijetu tišine  preko Interneta, na nekom sajtu za usamljene duše,  sretnem se sa Herveom.  Nakon nekoliko razmijenjenih poruka, i , čini se simpatije, dogovorimo se da se nađemo u nedjelju u  Lillu pred Muzejom lijepe umjetnosti,  posjetimo muzej i poslije zajedno ručamo u gradu. Prvi  susret sa Herveom je ležeran, upoznajemo se nasmijani oboje i razgovor lako teče,  o mnogo ćemu imamo razgovarati,  baš kao i u porukama,  Herve je pravi leksikon za hiljadu znanja a posebno iz oblasti muzike, ali posjeta muzeju i razgledanje slika  koje volim brzo za mene  postaje katastrofa. Herve analizira naglas  slike koje zajedno razgledamo,  diskutuje boje, kompoziciju, svjetlost...  sav se unio u govor i ne prestaje mljeti i pored moje molbe da mi ne razbija zadovoljstvo pričom, da se slika gleda dušom a ne secira mozgom, đaba! . Pogledam ga ispod oka i pitam  u sebi  "Bože što mi posla ovoga idiota,  još jednog lažnog a ja te toliko molim,,," Zgađena sam, jasno mi je da će taj susret usamljenih nastaviti biti susret još usamljenijih, ostalo je da odradim  zajednički ručak. Herve se raspričao, ja kurtoazno slušam i veći dio vremena šutim. Kada  (konačno!) poslije deserta ustajem prva od stola  da idem na svoj voz za Douai on me zaustavlja i, malo snebivajući  se, kaže mi: „Nermana, kažeš promašaj, nećemo se više vidjeti, u redu, ali htio bih nešto da ti dam ako dozvoliš. Nemoj se uvrijediti, znam da si muslimanka, morao sam ti to donijeti".Vadi iz đepa i pruža mi preko stola nešto  umotano u papirnu kesicu. Radoznala sam, otvaram papir i razgoračenih očiju  gledam u malenu okruglu kutijcu sa slikom pape kako ljubi krst predano, u kutiji je brojanica!  Herve misli da me naljutio pa nastavlja: "To sam donio iz Vatikana gdje sam išao ove zime. Kada sam obilazio njegov grob po polasku  imao sam nerazumljiv mi impuls da to trebam kupiti i ponijeti,  znao sam da je za neku ženu. Pomislio sam , možda onu koju sanjam. Danas,  kada sam krenuo, nešto me povuklo, vratio sam se sa vrata da je pronađem u stvarima i  da ti je ponesem, siguran sam bio da je za tebe"  nastavlja Herve ne primjećujući da sam sva poblijedila.

Sjedam  i zamolim od konobara čašu vode. Potrešena sa, zbunjena i totalno rastrojena , po drugi puta je papa stigao do mene i ne može biti slučajno!  Ali ja  ne shvatam zašto  i ćime sam vezana sa njime da me traži.  U trenutku pomislim, vidjevši Herveovo otvoreno, nasmiješeno  lice, da je to možda,  ipak,   znak dobronamjernosti, znak da je Herve odabrani i da trebam sa tim Herveom  imati strpljenja. Poslušam,  sretnem se sa  Herveom još i desetak puta ali ne ide, džaba brojanice, dosadan mi je i  prestajemo se  viđati. Ostaje neriješena misterija veze pape sa mnom. Herveova uloga u mom životu je bila, zaključujem ,  završena prenosom te kutijce sa papinom slikom i brojanicom od Vatikana do mene.

Ponovo razmišljam o razlogu tih kontakata iza granice normalnog sa papom,  tražim šta treba da uradim,  misao  da bi možda trebalo  da odem na njegov grob u Vatikan ne odzvanja u meni pravim odgovorom, pomislim čak da će me tamo može dokusuriti, odgovor ne nalazim, čuvam brojanice,  čekam da mi se  srce smiri i zaboravi. Prolazi  nekoliko godina kada više na to ne mislim, kutijcu čuvam kao poseban talisman u jednoj većoj drvenoj kutiji u koju dodam jedan sasušenu maleni karanfil i ne otvaram je.

Jučer na fotografiji poznanice Mine iz Sarajeva  pred Sarajevskom  katedralom, ugledam iza Mininih leđa papina glava izviruje, znam da je bista nedavno postavljena.  Poznat mi je kao rođeni, nema  nelagodnosti kao onoga dana njegove smrti, niti dana kada sam dobila brojanice sa njegovom slikom.  Taj trenutak kratka susreta pokriju druge misli,  nisam uznemirena, ne vraćaju se  sjećanja.  Nastavim čakulati sa svojom rajom rasutom po svijetu, više na to ne mislim. Ali  jutros se  budim sa rečenicom  " Ako tišina progovori", cijeli dan je u meni, zove svijet koji neću,  ne uspijevam je se otresti , toliko je prisutna  da sjedam uveče za sto i počinjem pisati. Pisanjem znam iz sebe izbaciti emocije koje okupiraju dušu čim uspijem da ih pretočim u riječ. Nekada je porod težak, nekada, kao večeras, riječ lako teće.

Dok nisam uzela olovku,  ne znam o ćemu ću pisati i  kako ću pisanje završiti ..  Začudo riječ lako ide, redaju se slike i,  idući prema kraju teksta, izvire u mojoj svijesti sve jasnije slika pogurene glava pape pred katedralom iza leđa Mine, glava  se okreće sve više prema meni, smiješka se i promatra me. Šutim, zastajem pisati, počinjem da razumijem. Stižem do rješenja zagonetke, sigurna sam. Dok ovo pišem oblikuje se rečenica, odgovor u meni,  konačno sam sigurna, duša se  sređuje i mirna je,  cilj  zajedničkog papina i moga puta koji je počeo dana njegove smrti  nije put u Vatikan gdje je sahranjen, to je moje Sarajevo ispred mene. On je već tamo, treba i ja da se tamo vratim, tamo ćemo se  konačno sresti i oboje ostati.

Kada tišine progovore ......

Bilo je i  vrijeme.

Zapisala u Douai, 3.juli 2014 naveče