KAO ZA SAN

 

Ne volim ničija sabrana djela, pa evo čak ni Rembranta u reprodukcijama neki dan u galeriji u Amsterdamu. Sve te vrste zbirke mi uvijek izazovu tugu i misao na konačnost i čovjekova života i umijeća. Pri izlazu iz Galerije imala sam osjećaj da sam progutala Rembranta i konačno, samu sebe.

Čovjek je tako tužno ograničen vremenom uvijek u pokušaju da zakuca svoj ekser na zid. Remrandtu je po meni, bila dovoljna Saskija, meni topao pogled nečijih očiju i ruka da uzme moju kada se magla spusti na svijest.

I kroz tolike epohe sve je isto, svi mi tek sičušni putnici vasionom koji uhvate, po neko, djelić velikog Uma naseljenog u čovjeka za odmor, kao za san.

Baš----

Juli 2013