MAČKA

Ulazeći i izlazeći iz mamina haustora dnevno i po tri-četiri puta srećem mačku na ulaznim vratima.  Uvijek strpljivo čeka da vidi hoću li je pustiti da uđe i onda se nečujno spusti do podruma. Dobro je olinjala, izmršala, danima tako ulazi i izlazi kao u poslu i ja ne shvatam šta to tako treba pa se uporno vraća u podrume. Jučer uđem u haustor i čujem cvilenje: ugledam dvije male krznene loptice kako mjauču i dozivaju mamu na dnu stepenica ... jedan skroz crn mačić, drugi sivkast kao mama mu. Onda ona uleti u haustor, maleni se ušute i ona ih skloni od moga pogleda. 

Dan poslije ona  opet čeka pred vratima da je pustim da izađe a ja, sada puna poštovanja, otvaram i zatvaram vrata dok ona odlazi i negdje sat poslije, po mom povratku iz čaršije, vraća se se u podrum.

Na trećem spratu u zgradi stanuje Mišo, jedinac sin tete Nade i čika Radeta. Majka je umrla neke godine a on se brine o ocu, penzioneru željezare Zenica. Mišo je završio školu za milicionera još prije rata i nikada nije uspio da se zaposli, nije se ni ženio. Njeguje oca koji več odavno više ne izlazi iz kuće; žive skromno, najskromnjie moguće od malo očeve penzije. Mišu često zatičem na klupi pred kućom, uvijek je u trenerci, visok , krupan, iako sredovječan, on ima i dalje široko lice i pogled crnih okruglih očiju dobra momka, pozdravlja sve koji prolaze i pita za zdravlje. 

Dok ja i dalje ne znam šta da radim, da li da macama nosim ili ne hranu i vodu sretnem Mišu jučer u podne dok snosi macama hljeb natopljen u malo mlijeka i vode, ne bježe od njega kada ulazi u podrum, a on ih pozdravlja i priča im dok ih hrani.Tako saznam da je on taj koji se brine o svim mačkama i psima u sokaku onoliko koliko i kako može.  

Ima  ljudi koji sva svoja osjećanja usmjere na mačku ili psa (ili više mačaka i pasa) a nikada nisu ostvarili niti jedan pravi ljudski kontakt ni sa kim. Ima i ljudi kao Mišo, koji srcem ostanu djeca i nađu prijateljstvo u tom malenom svijetu, ono koje ne mogu imati sa odraslim ljudima suviše grubim za njihove mehke dječije duše.

Pokušavam da budem racionalna i da se ne miješam u život ove malene sigurno još sasvim privremene porodične  idile ali jutros više ne uspijevam pa  sjeckam krišom od mame piletinu i nosim je do stepeništa i procjepa u mreži koja je stavljena na ulazu u podrume:  probacujem komadić po komadić. kroz mrežu ičekam ne bih li vidjela malenu krznenu mrvicu razočarana što ne dolaze.

Ma treba imati srce od kamena da im se odoli

Zenica, juni 2013