OTKAKO TE NEMA

Otkako te nema

svi smo drugačiji-

nešto je učinilo vrijeme,

nešto ljudi.

Tvoja djeca rastu.

Onaj koji te volio sada voli i neku drugu.

Majka te crta pogledom svako jutro
da bi mogla

ponovo zakoračiti u svijet.

Otac ti je šutio,

dugo šutio i obilazio grad u krugovima,

sada leži pokriven zemljom na metar od tebe.

Možda i znaš.

Spominjemo te često,
polažemo na mezar na kome ti piše ime

ružu ili
kamenčić

donešen sa puta,
plačemo,
nekada zajedno,
nekada  krišom,,

tražimo tvoje slike i gledamo te s tugom dugo,

dugo

ali ništa više ne može da pokrene  vrijeme

u kojem si opet sa nama.

Malo nam je ostalo smijeha,

i nas je sve manje
otkako te nema,

Ne brojimo više dane, tek godine,
a sve su postale naše teške
godineotkakotenema.