POVRATAK

Sve ga smeta u toj kući, sve je njeno, od nje kupljeno, donešeno, dotaknuto njenom rukom, mjesto mu određeno. Sve je od nje njemu i sinu koji je danas daleko, dom koji im je pravila ali slijedeći svoju misao kako bi to njima prijalo. A njemu je oduvijek bilo svejedno.  Bilo je važno da je ona tu, da je vidi, da se uveče uvuće u krevet do njega i da osjeti toplotu koja dolazi od njena tijela u blizini. Bila su mu važna buđenja pokraj nje, malo povijene ustranu dok spava, drage  zelene oči će se otvoriti kada joj lagano izgovori ime i pogledati ga s  nježnošću.

Ali sada, kada je nema ni u jednoj od soba, kada je kuhinja bez nje tek prostorija puna prljava suđa, kada kraj kade u gomili stoji bačeno najmanje deset vlažnih peškira...kada se prazne boce vina kotrljaju po ćilimu sve do zavrnuta kraja gdje mu se neki dan kafa prolila, sve to nije važno, sve je nizakoga. I počeo je da mrzi i tu kuću, i namještaj, i zidove puna njena brižna glasa, i miris duvana uvučen u stvari kojim je, trujući sebe, sve njih trovala.. sve  mrzi, čak nekada i nju jer je otišla i jer ga je toliko navikla na sebe  Ima  jutara u kojima ne može da se digne iz kreveta, neće  dan u kojem ne zna šta će od sebe i sa sobom, on i ne zna biti sam. Svjestan je da je ona bila i postala njegova veza sa svijetom, bavila se svim onim nezanimljivim poslovima i vezama koje, kada odrasteš treba usvojiti, čuvala ga je od svega dosadnog i puštala tako da živi samo ono i onako kako mu se svidi. Zna da je  tako djeci kada ostanu sama, ali ne zna  promijeniti taj osjećaj napuštenosti u sebi. I tako prolazi vrijeme u kojemu je dan za danom sve zapušteniji, brada, brkovi, kosa, košulja od 7 dana, cipele sa tragovima blata, podočnjaci.  Ponekada odlazi do groblja gdje je kraj nje dao da se postavi grobna ploča sa njegovim imenom, sjedi tamo i šuti ali je počelo i to da ga smeta : u svemu ga sačekuje zastrašujuća praznina . Šta dalje, ne zna... Možda se dalje i ne može ići. Osim ako ga neko uzme za ruku  i odluči da ga usvoji kao ona nekada, s gorčinom ponekada pomisli.

U to zaustavljeno vrijeme se desi da mu se  u liftu obrati   susjedov trogodišnji dječačić, iz nekog dječijeg razloga pokaže mu  svoj kamiončić i pohvali se kako  mu mama u pupi nosi brata. On se djetetu nasmiješi, i ono njemu, razmjene pogledima  tajne znakove prijateljstva duša. Od tada kada god sretne dijete u mimohodu sa roditeljima pozdravi se sa njima, malenom dadne neki znak prepoznavanja: nasmiješi se ili  namršti lice u grimasu smijeha, namigne lagano, pogladi ga po kosi. Ali iza svojih zatvorenih vrata nastavlja da sa istom mukom, prolazi iz dana u dan sve više slabeći.

U zadnjem danu te prve godine bez nje, posebno teškom jer su svi sa nekim a on sam,  leži budan u dnevnoj sobi od jutra odlučio da preleži prelazak u Novu godinu. Oko šest popodne začuje zvono na vratima. Prvo se ne miče a onda, kako neko uporno zvoni, konačno otvara vrata.
Pred njim je dječak iz susjedstva opet sa  kamionom u rukama, stoji  kraj oca i čeka. Ovaj kaže: "Molim vas da sin ostane kod vas, žena je dobila trudove, odlazi joj voda, porađa se ... a sin je tražio da bude kod vas dok je odvedem u bolnicu!". On malo pošuti pa kimne glavom, izmakne se da propusti  dijete da uđe, uz "ne brinite" zatvara vrata. Tada gleda malenu dječiju priliku koja odvažnim korakom ulazi pravo u sobu koja je nekada služila kao soba za goste, direktno je naspram ulaznih vrata. Dijete sjeda na rub otvorena kauča gdje je on do maloprije ležao, drži igračku u ruci i gleda ga po sobi ogromnim očima punim iznenađenja: "Ali kako ćemo ovdje kod tebe da se igramo?" , pita  pokazujući prstićem na zakrčenu sobu njegovim nemarom..
On požuri da rašćisti sto, oslobodi dio parketa i onda sjeda na pod a dijete za njim, pruža mu svoj kamiončić da ga jedan drugom tjeraju. Kada maleni zaspi  to veče, izvlači iz sobe prazne flaše i prazni pepeljare, pokupi najlon kese sa računima ostavljene po buđacima, prljavu odjeću odnosi u banju kraj mašine za pranje, otvori prozor da zrak uđe u sobu. Onda miruje kraj  pokrivenog  djeteta da ga ne probudi sve do iza ponoći kada zapucaju oko solitera petarde i začuje se vika i pjesma ljudi : ušlo se u Novu godinu! Srećom dijete se samo promeškolji i nastavi da spava dok on žmuri u fotelji naspram kauča, upada u san i ponovo se budi. Dok tako sjedi olovo mu se povlači iz krvi, smiješi se pri pogledu na djetinju usnulu glavu, dobro mu je.  Negdje oko osam ujutru oglasi se zvono na vratima. Maleni se trgne i probudi, zajedno otvaraju vrata. Susjed je čučnuo i  raširio ruke prema  djetetu "Sve je dobro prošlo, mama  je rodila, imaš sada seku"! Poljubi još bunovno dijete i diže ga u narjučje, dodaje "Dobro su oboje, dužni smo vam za cijeli život."... Maleni se onako  još u polusnu  okreće prema njemu dok ga otac diže i pruža ručicu da ga dohvati : "Nemoj biti tužan doći ću ja opet da se igramo". Otac se nasmije, on zakorači naprijed  i dijete  poljubi u kosicu, pa kaže "Samo dođi, pobrinućemo se  mi za to  vrijeme"...