NAŠI RAMOVI

Još jedno jutro u Bosni, od siva neba i zrak mutan, kod majstora za ramove raja zasjela oko okrugla stola, igraju remija, morala sam ih prekinuti na čas da naručim promjenu rama na grafici sa Don Kihotom i Sanco Pansom koju mi je s

inoć poklonila dajdđinca. Da mu ne prijeti raspad zbog isušena papira ne bih okvir što dolazi iz našega bivšeg Sarajeva ni mijenjala.
Grafika potpisana u sredini od Bože , mislim sa tužnim smješkom možda nekog "srbina" što bi morao slaviti ovih dana Dayton.
Moraju li svi oni koje po imenu detektuju kao "Srbe" slaviti Dayton, li ga zaista slave, pitam se bez odgovora vec toliko godina.A sve dok nemam odgovor na to osjećaću se ovako kao jutros u izmaglici i usamljena.
Tamo gdje su me poslali sa dvoje malodobne djece krajem '92 iz opkoljene Dobrinje u Sarajevu tamo malo njih danas zna da nema više Jugoslavije i pitaju se gdje je to Sarajevo kada spomeneš; tamo o svojim mukama zbog Bosne kao ni o ljepotama Bosne ne mogu nikome da pričam, ne interesuje ih. Kada dolazim ovdje šuteći slušam ljude koji pričaju o tome kako jedva preživljavaju, muke sa novcem su dominantne kod većine i niko nikada ne pita kako je meni tamo, kako živim, jesam li sretna i ćime? Kao što su ih učili da je sva ova bijeda bolja od rata i da se šuti tako i dalje vrijedi iluzija da je svima koji nisu tu dobro i da su od jada izuzeti.
Jučer me pozivaju na protest zbog Izrelskih napada na Palestince: Ni mrtva ne bih išla u Bosni da se bunim za Palestince sve dok me ne pozovu da se bunim za nas! Izgleda mi tako licemjerno!
Jednako kao u petak proslava 50 godišnjice Indexa uz naplatu ulaznica ... Priredba koja će se ponavljati po bivšoj Jugi tamo gdje ima raje za kupovinu karata: Uz Indexe prodaju se karte za Kemin koncert "Vratio sam ti se živote " ... može se kupiti i sto za 50 KM ...
Kemo je potpuno otkačio, mislim, ovdje se odavno niko više životu ne vraća

Ipak, bolje da ne govorim naglas neko će me možda konačno i razumjeti.

21.novembar 2012, Sarajevo