PATRICK MODIANO, Nobelova nagrada za književnost 2014, izvadak

 
Pisac ne može nikada biti svoj čitalac

Vijest koja mi je izgledala nerealna i žurio sam da vidim zašto ste me izabrali. Taj dan sam kao nikada do sada osjetio snažno koliko je romansijer slijep prema svom djelu i koliko čitaoci više od njega znaju o njegovu pisanju. Jedan romansijer ne može nikada biti svoj čitalac osim manuskrita za popravljanje grešaka u sintaksi, ponavljana ili suvišnih paragrafa. On nema nego konfuznu i djelimičnu predstavu svojih knjiga, kao slikar koji radi fresku na plafonu i koji, ispružen na skeli radi na detaljima suviše blizu bez vizije cjeline.

Pisanje je zanimljiva samotna aktivnost . Kada počinje da se piše prolazi se kroz trenutke gubljenja samopouzdanja. Svaki dan imate utisak da ste na pogrešnu putu. I pritisak je veliki da sve prekinete , vratite se nazad i krenete drugim putem Ne smije se podleći toj želji nego treba nastaviti istim putem. To je kao da ste u automobilu , u noći na klizavoj cesti bez ikakve vidljivosti na putu. Ne možete stati ni vratiti se nazad, treba nastaviti govoreći si da će se magla razići i da ćete biti opet na čvrstom tlu.

U ovom pogledu završetak jedne knjige liči na njeno odvajanje od vas , ona počinje da diše slobodno, kao djeca u razredu pred raspust.  Čak imam osjećaj dok se piše zadnji paragraf da knjiga svjedoči određenu nepodnošljivost prema vama u žurbi da vas se oslobodi. I napušta vas u trenutku dok pišete posljednju riječ. Gotovo je, nema više potrebe za vama, već vas je zaboravila. To su sada čitaoci koji će je sada otkriti za same sebe.  Kod vas se tada javlja velika praznina i osjećaj da ste napušteni. I takođe nezadovoljstvo zbog prekida veze  sa knjigom  koji se desio previše brzo. Taj osjećaj nezadovoljstva i da se nešto nije ispunilo vas gura da pišete slijedeću  knjigu  da bi se uspostavila ravnoteža bez da ikada do nje dođete . Kako godine prolaze , knjige slijede jedna drugu i čitaoci pričaju o "djelu". Ali vi imate osjećaj da se radi samo o dugom nizu bijegova.

Da, čitalac zna više o knjizi nego sam autor. Između čitaoca i romana se javlja efekat analogan  razvijanju filma koji se praktikovao prije foto numeričkih aparata. U trenucima svoga razvoja u mračnoj komori fotografija postaje malo po malo vidljivija. Kako čitalac napreduje sa čitanjem knjige dešava se isti hemisjki proces. Ali da bi se zadržao takav odnos autora i čitaoca autor ne treba nikada da forsira čitaoca - kao što se pjevaču kaže da ne forsira svoj glas- nego da ga uvodi neopažljivo i ostavlja mu dovoljnu maržu da ga knjiga postepeno obuzima , ovo liči na umjetnost akupunkture, dovoljno je zabosti iglu u precizno mjesto  i onda se sam za sebe uspostavi tok u nervni sistem

 Svaka nova knjiga, u momentu kada se piše, briše prethodnu

Ovu komplementarnu relaciju između pisca i čitaoca ja mislim da nalazimo u domenu muzike. Ja sam oduvijek mislio da je pisanje blisko muzici ali u manje čistoj formi i oduvijek zavidim muzičarima za koje mislim da se bave višim nivoom umjetnosti od pisanja romana - i pjesnicima koji su bliži muzičarima od romanopisaca. Počeo sam pisati poeziju u djetinjstvu i zahvaljujući tome bolje razumijem misao koju ovdje navodim : "To su loši pjesnici oni koji pišu prozu."

I potom, kada o muzici, radi se o tome da jedan pisac često povlači sve ličnosti, sve pejsaže, ulice koje je mogao promatrati u jednoj muzičkoj particiji , on nalazi istu muzičku particiju u više knjiga ali particiju koja mu izgleda nesavršena.  Kod romancijera postoji žaljenje da nije čisti muzičar i da nije mogao komponovati Šopenov Nokturno. 

Nedostatak lucidnosti i kritička odstupnica  romancijera prema svom djelu je takođe  fenomen koji sam opazio kod sebe i kod nekih drugih pisaca: svaka nova knjiga u momentu pisanja briše prethodnu, koja je potpuno zaboravljena. Ja sam vjerovao da sam pisao jedan za drugim roman u diskontuitetu , u maniru sukcesivnog zaborava, ali često ista lica, ista imena , ista mjesta , iste fraze se pojavljuju jedna za drugom kao motivi tapiserije koju smo radili u polusnu.  Polusan ili san koji otkrivamo.  Jedna romansijer je često mjesečar toliko je obuzet onim što piše  i treba se brinuti da ga ne pregaze kada prelazi ulicu. Zaboravi se ektremna preciznost mejsečara koji i kada prelazi krov i nikada ne padne. 

(prevod NB, 10.12.2014)